Terry Eagleton, poznati teoretičar književnosti i popularne kulture, svoju je knjigu "Sveti teror" posvetio kćeri uz "ispriku na svijetu u koji smo te donijeli." "Short Term 12", na hrvatski preveden kao "Privremeni dom", film je koji dotiče tu Eagletonovu opasku na primjeru zlostavljane i zanemarene djece što odrastaju u instituciji koja će, koliko se god trudila, teško pomiriti dva glavna obilježja: strah i ljubav. Djeca "bez odgovarajuće roditeljske skrbi", kako to u nas volimo reći, često su puna straha i nesigurnosti, a ljubav im ostaje neostvarivim idealom izgubljenim u nedoraslosti sustava u kojem žive, ali i u emocionalnim blokadama koje su morali podići kako bi preživjeli. "Privremeni dom" odličan je i ambiciozan film u kojem se gore spomenuta obilježja nastoje pomiriti, ali i koji na više načina zatvara krugove. Sjećam se, bilo je to prije desetak godina, kad je jedna socijalna radnica na kritiku rada u jednom sličnom "privremenom domu" meni odgovorila kako ja to "ne razumijem, kako se ovdje radi o domskoj djeci za koju ne vrijede ista pravila...", a upravo me na tu njenu rečenicu podsjetio i ovaj odlični, emotivan film pun zanimljivih glumačkih izvedbi.
Mogu li djeca u "Privremenom domu" nadići svoje životno okruženje? Čak i ako to uspiju, mogu li iz svega toga izaći neoštećena? Kako će izgledati njihov daljnji razvoj? Može li se postići zadovoljavajuća emocionalna vezanost ili će oni u sebi graditi neke metaforičke frižidere i na taj način odbijati od sebe bilo kakvu, makar potencijalnu, šansu za nešto više? Ta pitanja se u filmu postavljaju iz više različitih perspektiva, ali posebno je zanimljivo gledati nijanse odnosa između odgojiteljice Grace (Brie Larson) i štićenice Jayden (Kaitlyn Dever). Na početku vidimo kako Grace dogovara sastanak u klinici za pobačaje, ali nam ništa nije jasno. Tijekom filma, svaka rečenica izgovorena za vrijeme tog sastanka postaje bitna. "Privremeni dom" je priča u kojoj nas dosta toga iznenadi, a ako bismo se neke scenarističke postupke usudili nazvati klišejima možda bi se bilo dobro sjetiti one stare poslovice prema kojoj je upravo život najveći klišej od svih.
Grace simbolički predstavlja most između štićenika i sustava. I sama je nekad bila u njihovoj koži, zna kako se oni osjećaju. Mason (John Gallagher Jr.), njen muž, također je prošao slično iskustvo. Oboje su imali tu sreću da iz sustava izađu, naizgled, neokrznuti. No, u "Privremenom domu" ništa nije kako se čini. Marcus (Keith Stanfield) je štićenik koji se, kao i Red iz "Shawshanka", boji zakoračiti u stvarni život. Bliži mu se osamnaesta, pita se što ga čeka iza vrata ustanove, a iz njega sve vrijeme trajanja filma izbija kreativnost i talent. Zanimljivo je da oba bitna štićenika, Jayden i Marcus, baš u umjetnosti nalaze ispušni ventil, ali i način da upozore na nepravilnosti. Oboje su, na neki način, hamletovski likovi. Zbog straha i njima se kao i danskom kraljeviću čini da je "bolje podnositi sadašnja zla, nego srljati u nepoznata." Hrabrost i odvažnost kojom bi otkrili onu pozitivnu stranu svijeta u kojem živimo teško je pronaći. Njih dvoje ju, saznajemo u "Privremenom domu", nikad nisu ni upoznali.
Osim te prve osi odnosa Odgajatelj-Štićenik, postoji i druga - Grace-Mason. Iako su oboje proizvodi istog sustava koji sad nadziru, njihovo funkcioniranje u odraslom svijetu otežano je njihovim iskustvima iz mladosti. Kad se u priči pojavi potencijal roditeljstva, stvaranja tog Eagletonovog "djeteta" u ovakav svijet demoni prošlosti će izaći na površinu. Što će se dogoditi s djecom? Hoće li odgajatelji opterećeni svojim lošim iskustvima iz mladosti uspjeti nadvladati strah? Hoće li, na koncu, poslušati iste one lekcije koje svakodnevno daju djeci?
"Privremeni dom" je, u kontekstu teme, poseban film. Ovdje ne postoji crno-bijela podjela na dobro i zlo,. Dosta se toga u filmu odvija spontatno. Za razliku od nekih drugih filmova slične tematike ovdje odgajatelji nisu antagonisti. Dapače, protagonisti su i odgajatelji i štićenici. Oboje oštećeni od društva u kojem žive, oboje odlučni da to isto društvo nadmudre. Zanimljivo je ovdje promotriti tog nevidljivog antagonista. Antagonista koji se, kao u većini indie filmova, krije u kritici društva. U jednom, vrlo emotivnom dijalogu, Grace upozorava psihologa na nepravilnosti koje je uočila ali on iz svoje stručne pozicije njene opservacije odbacuje. Je li u pitanju interes ili samo emocionalna odvojenost uslijed dugogodišnjeg rada s istim problemom nije sasvim jasno, ali u trenutku gledanja ovog filma dobije se poriv doviknuti ekranu kako su ljudi više od statistike i granica odgovornosti, kako bi psiholog s pozicije na kojoj se nalazi na ono što Grace govori ne trebao, nego morao reagirati. Taj prvi impuls, doduše, brzo prođe jer mi kao gledatelji ipak znamo više od njega što ga na koncu stavlja u vrlo nezahvalnu poziciju.
"Privremeni dom" nije remek-djelo, ali je odličan film s novim pristupom nepoznatoj temi. Kao i ratovi, boravci u ustanovi u uvijek u glavi onih koji ulaze u nju kratkoročni. Bijeg nije nemoguć, ali je uzaludan. Manjak skrbi roditelja postavlja i još jedno važno pitanje, uvodi distinkciju između zanemarivanja i zlostavljanja. Što će se dogoditi s tom djecom jednom kad ni tog doma više ne bude? Hoće li ih sustav odbaciti jer su samo s time što su navršili neke godine prestali biti njegovom brigom? Hoće li poput socijalne radnice s početka teksta reći kako su to "domska djeca, za njih ne vrijede ista pravila.." ili će za promjenu u njima vidjeti ljude s talentom i perspektivom za nešto više. Nije svaka priča štićenika iz "Privremenog doma" bajka, ali one se ipak povremeno dogode. To je trenutak kad ti bude drago što je život ponekad klišej.
Koliko god iz kritičarske fotelje voljeli pljuvati po njima, bez njih bi život bio dosadniji nego što jest. "Privremeni dom" zato vrijedi pogledati. Film je to koji klizi onom finom linijom između fikcije i stvarnosti i podsjeća nas da se, svim preprekama usprkos, upornost zaista isplati.
Ocjena: 8/10
IMDB
This work is licensed under a Creative Commons Attribution-NoDerivatives 4.0 International License.