Još otkad je završila sedma sezona „Sinova anarhije“ zanimalo me koji je sljedeći projekt Kurta Suttera. Najavljeni projekt o ljevorukom boksaču Billyju Hopeu me zaintrigirao, a najava glumačke ekipe koju predvode Jake Gyllenhaal, Rachel MacAdams i Forrest Whitaker me i dodatno zapalila za film. Stallone je, priznajem, kriv što volim filmove o boksačima, (a ni Scorsese nije za baciti) pa sam već na početku znao da će mi se „Southpaw“ barem donekle svidjeti. Nakon odjavne špice mogu reći da sam zadovoljan iako film ne donosi ništa novo. Priča je predvidljiva i pomalo kanonska, ali Gyllenhaalova gluma i transformacije kroz koje prolazi vrijedni su pažnje svakog ljubitelja filma. Nakon „Donnieja Darka“, „Nightcrawlera“ i „Zatočenih“ zanimljivo je vidjeti Jakea u ulozi boksača jer ga to čini još jednim u nizu glumaca (prvi mi pada C. Bale na pamet) koji između različitih uloga prolaze transformacije za koje pomisliš da traže specijalne efekte. „Southpaw“ je solidan i zabavan film. Nije me razočarao. Ljubav je učinila svoje čak i ako originalnost postoji samo u tragovima.
Billy Hope (Jake Gyllenhaal) je svjetski prvak u poluteškoj kategoriji. Čini se da ima sve. Žena Maureen (Rachel MacAdams) i kćer Leila (Oona Laurence) predstavljaju mu oslonac i potporu u životu, a oko njega se nalazi i hrpa „tapšača“ koji će ga za svaki njegov potez pohvaliti i gledati na koji mu način pokazati privrženost. Ekspozicija filma u prvi mah strahovito podsjeća na „Rockyja“, ali to je bilo i za očekivati. Dapače, mislim da će to biti slučaj sa svim filmovima koji budu tematizirali boksače i boks. Sutter je očito svjestan da će u scenarističkom smislu biti usporedbi pa servira i nekoliko iznenađenja usput, ali isto tako ne skriva da će i ovdje kao i u „Rockyju“ ili „Razjarenom biku“ fokus ostati na glavnom liku, borcu koji traži svoj put. Nakon obiteljske tragedije oslonci za koje se Billy drži postat će upitni, a on će morati naučiti kako je to kad se po prvi put u stvarnom životu umjesto u ringu osloniš – sam na sebe. S obzirom da su i on i njegova žena izašli iz domova za nezbrinutu djecu i da su proizvodi sustava socijalne skrbi malo je čudno kako Hope nije to naučio dosad, ali pripisat ćemo to informaciji da je vrlo mlad upoznao Maureen koja se brinula o svemu.
Teško je nastaviti kad se dogodi tragedija. Teško se suočiti s time da su osobne stvari nedorečene. Bez namjere da ulazim dublje u radnju filma napomenut ću samo da smo takvu priču već vidjeli i u „Razjarenom biku“ i u „Hrvaču“. Hope pokušava nastaviti dalje, zauzdati život u svoje ruke i usput negdje pronaći vlastite skršene ostatke. Ovdje priča pada u drugi plan jer u klasičnoj come-back postavci rasplet možemo predvidjeti. Gluma i izvedba ono su što drži interes. Gyllenhaal je odličan u ulozi Billyja Hopea, kao što nikakvo iznenađenje nije ni Forrest Whitaker kao njegov trener. Njihova kemija u toku filma daje razlog za gledanje, a na trenutke se u sjajnoj zafrkanciji tematizira i Whitakerovo oko što je odlično iskorištavanje osobnog hendikepa za priču i jedan od zanimljivijih trenutaka u filmu.
Na trenutke sam imao dojam kako ni Sutter ni režiser Antoine Fuqua nisu bili sigurni čega u filmu treba biti više: odnosa otac/kćer ili priče o povratku/osveti. Za nas koji smo odrastali uz filmove poput „Rockyja“, „Krvavog sporta“ ili „Razjarenog bika“ njihov će film predstavljati zgodan put u nostalgična doba, ali moram priznati kako sam s obzirom na glumačku i scenarističku ekipu ipak očekivao više. Scene borbe u ringu su zanimljive, ali usporavanja i efekte upotrijebljene tijekom njih smo također već negdje vidjeli. Drago mi je što je takav film snimljen jer ih baš i nema puno s takvim glumačkim izvedbama i ozbiljne naracije, ali treba znati pronaći mjeru između nastojanja da budeš preozbiljan za ovakav tip filma i davanja dubine inače plitkoj priči.
Što se tiče oskarovskih nominacija za koje se pretpostavljalo da će ih film povući one su po meni moguće isključivo u muškim glumačkim kategorijama. Gyllenhaal impresionira u filmu, ali to više i nije neka vijest. Drago mi je da se i Whitaker nakon nekoliko dosta slabih uloga vratio u velikom stilu. Negdje do polovice filma palo mi je na pamet kako bi, da je itko drugi u glavnoj ulozi, film bio prilično trivijalan. To je šteta, ali možda je problem i u tome što smo se takvih priča već nagledali. Nakon „Rockyja“, „Razjarenog bika“, „Hrvača“ i „Boksača“ – „Southpaw“ je samo još jedan film u nizu. Volim takve filmove. Uvijek ću ih gledati i uživati u njima, ali realno „Southpaw“ je s obzirom na ekipu koja ga je radila donekle podbacio. Skup klišeja koji funkcionira isključivo zahvaljujući odličnoj glumi. Čak je i antagonist Meksikanac. Vratilo me to malo u neka druga vremena i ranije klišeje. Da je snimljen tridesetak godina ranije bio bi to film u skladu s vremenom. Ovako je to borilačka drama začinjena tragedijom i osobnom potragom. Da napišem samo ovakav opis i upitam statistički uzorak ljudi o kojem se filmu radi barem bi mi desetak filmova nabrojali prije „Southpawa“. Eto, u tome se krije njegova najveća mana. Solidan film i sedmica zbog toga što inače volim takve teme, ali nažalost ništa više od toga.
Ocjena: 7/10
This work is licensed under a Creative Commons Attribution-NoDerivatives 4.0 International License.