RECENZIJA: "Ófærð / ZAROBLJENI" (2015.) - Islandska kriminalistička poslastica

Uvijek sam volio način na koji Nordijci pišu krimiće. Sve ima smisla, postoje uzroci i posljedice, a vrlo često periferni detalji budu ključni za rasplet kompleksne priče. Islandska serija „Zarobljeni“ zadovoljava sve navedene elemente. Riječ je o priči koja fenomenalno spaja prirodne ljepote Islanda i triler kojem moramo vidjeti rasplet. Lokalni ribari upecaju truplo bez glave, ruku i nogu. Truplo je, kako se čini, došlo s danskog trajekta čiji kapetan odbija suradnju s lokalnom policijom. Gradić u kojem se odvija radnja odsječen je zbog nevremena. Pomoć iz Reykjavíka ne stiže, a šef policije Andri u snježnoj će mećavi s okljaštrenom i nestručnom postavom pokušati riješiti slučaj. Priča se dodatno zapetljava kad čovjek s Interpolove tjeralice pokuša prošvercati dvije djevojke na Island. Jesu li slučajevi povezani? Konflikt se čini neizbježan. Serija kreće. Nordijci su, čini se, opet uspjeli.

Redatelj i autor serije je Baltasar Kormákur, poznat po filmovima „Everest“ i „2 Pištolja“. Zanimljivo je primijetiti i nekoliko referentnih točaka koje se tiču Islanda i njegovih neposrednih susjeda, pa je tako rečenica „Prokleti Danci, ispada da smo mi odlagalište za njihova mrtva tijela“ jedna od zabavnijih u prve dvije epizode. Atmosfera serije koja se dvije trećine odvija u snježnom nevremenu sumorna je i siva, ali su zato likovi itekako životni. Serija je pisana po principu prepletanja više različitih kriminalnih radnji od kojih je početni slučaj „trupa bez udova“ samo uvod u daleko kompleksniju priču. Kako sam već rekao, Nordijci pišu serije s okom za detalje. Detalj, bez obzira koliko se na prvu činio nevažan, kasnije ispada ključan za priču. „Zarobljeni“ su sjajan primjer kako serija koja otvori puno karata treba završiti. Kraj, naime, nema otvorenih niti. Sve je rečeno i objašnjeno. Rekao bih čak da bi Pizzolatto (tvorac „Pravog detektiva“) iz ove serije imao puno za naučiti.

Glavni lik, lokalni šef policije Andri (Ólafur Darri Ólafsson) u principu je stereotipni dobroćudni medo, samohrani otac dvoje djece. Iako je razveden i dalje nosi prsten na ruci i živi sa svojim bivšim tastom i punicom. Andri je jedan od onih neshvaćenih likova za koje niste sigurni jesu li u Siglufjörður pobjegli od svijeta ili su iz njega izgnani. Zbog te svoje nesređenosti i tragičnosti od početka je iznimno simpatičan lik, a kako serija napreduje dokazuje se i kao vješt detektiv. U trenutku kad ga susrećemo, doduše, ni on ni gledatelji nisu sigurni je li magnituda slučaja koji mu je pao u ruke prevelika za njega i za malo seosku zajednicu u kojoj živi.

Serija počinje požarom. To je detalj koji treba zapamtiti. Vatra i led su često u kontrastu u ovoj seriji. S tim da, čini mi se, baš vatra često gasi najniže ljudske strasti koje hladnoća gura na površinu. Požar, koji će se dogodio osam godine prije glavne niti radnje, važan je kako za njen zaplet tako i za rasplet. Pokazuje kako posljedice ljudskih odluka nikad nisu jednostavne i jednoznačne. Posljedice se protežu i godinama nakon, čak i onda kad motivi padnu u zaborav.

Motiv odsječene zajednice u kojoj se dogodi zločin mogli smo već vidjeti i u britanskoj seriji „Fortitude“ na koju „Zarobljeni“ itekako podsjećaju. Snijeg je i ovdje kulisa, likovi su i ovdje vođeni unutarnjim strastima koje otkrivamo pomalo kako se serija bliži kraju. Vanjski utjecaj koji je iskorišten u „Zarobljenima“, kapetan danskog broda kao i litavski švercer ljudima, služe samo kao katalizatori radnje. Oni su tu da otrune snijeg s motivacije lokalnih moćnika kojima je upravo izoliranost omogućila da rade što hoće.

Sukobi u seriji su brojni. Vatra i led, strast i smirenje, animozitet i dokazivanje, lokalno i vanjsko, krivnja i iskupljenje, osveta i kajanje. Sve to što sam naveo čini „Zarobljene“ odlično napisanom i sjajno režiranom serijom koja spada među najbolje kriminalističke naslove ove godine. Izvrstan početak, malo rastegnutija sredina i odličan i dinamičan kraj čine ovu seriju vrijednom svake preporuke.