RECENZIJA: "Vinyl / VINIL" (2016.) - Distorzija, kič i - disonanca.


Nostalgija je zeznuta stvar. Ljudi su na nju osjetljivi, pogotovo kad je gledaju iz vizure vlastite mladosti. Nije to previše čudno. Tad su ljudi koji ju osjećaju bili mladi, a ne neki današnji klinci „koji samo gledaju mobitele i nemaju pojma što su dobra vremena i dobra glazba.“ Rečenicu možete završiti i sami. Svako vrijeme ju nosi sa sobom i uvijek je nekad bilo bolje i uvijek su današnji klinci drugačiji, neozbiljniji i ne znaju za „prave stvari“. „Vinil“, serija koju je producirao HBO, trebala je biti oda toj nostalgiji. Kad ti pilot režira Martin Scorsese (koji je potpisan i kao producent), kad su glavna imena iza serije Terence Winter (poznat po „Carstvu poroka“) i Rich Cohen i kad je kreativni suradnik iza scenarija Mick Jagger onda su očekivanja s pravom velika. Neću pogriješiti ako kažem da je „Vinil“ jedna od najiščekivanijih serija godine. S ovakvom ekipom iza sebe nije ni moglo biti drugačije. Nažalost, serija je u dobroj mjeri iznevjerila visoka očekivanja iako je imala i svijetlih trenutaka.


Posvete su, kako rekoh, zeznuta stvar. S njima nikad nisi na čisto i uvijek će netko tko je proživio predmetno vrijeme naći greške, imati zamjerke i reći „da se to nije stvarno tako dogodilo“. Imao sam prilike od kolega čuti i rečenicu kako je „Vinil“ samo slobodnija, ekstravagantnija i skuplja varijanta „Crno-bijelog svijeta“. Iako je ta rečenica pretjerana, a i nitko nije američkim sedamdesetima mogao tražiti baš tu vrstu grešaka, dovoljno pokazuje u kojoj su mjeri ljudima iznevjerena očekivanja. Zašto je tome tako i o čemu se tu uopće radi?


Predmetno doba koje serija obrađuje su sedamdesete godine dvadesetog stoljeća. Ako to imamo na umu, zgodno je primijetiti kako su i Jagger i Scorsese na neki način ikone tog vremena. To možemo shvatiti i kao razlog onih, iznad spomenutih, visokih očekivanja. Ritchie Finestra (Bobby Cannavale) vlasnik je izdavačke kuće American Century Records. Iako je ima priliku prodati krupnom igraču, njemačkom Polygramu, Finestra odbija takvu mogućnost zato što je pronalaženje nove glazbe njegov istinski poziv, a ne samo posao. To što će tim odbijanjem poremetiti planove gotovo svih ostalih likova u seriji manje je važno. Finestra je lik koji je izgrađen oko svojih nagona. Zato je vjerojatno i dobar u nalaženju talenata. On osjeti vibraciju bendova, prepoznaje njihovu energiju i na taj način iskorištava skriveni potencijal.


Smješten u New York sedamdesetih, izgrađen oko impulzivnog lika kojeg vode nagoni, „Vinil“ pokušava pronaći sirovost i snagu glazbe ne štedeći pritom pop-kulturne reference i poznate likove koji variraju od Lennona do Warhola, Planta i Elvisa (da ovdje nabrojim samo neke). Nažalost, u prevelikom nastojanju da bude iskren i sirov, a da istodobno nakrca narativ (preočitim) referencama izgubila se priča. Pogonsko gorivo većine HBO-ovih serija ovdje je presušilo relativno rano, pa je priča već u pilotu djelovala razvučeno i nekoherentno. Priznajem, mislio sam da je to mana samo pilota jer je trebalo uvesti puno likova i otvoriti puno karata, ali nažalost ta se mana protegla kroz čitavu sezonu. Previše se toga nastojalo ubaciti odjednom. Iz dobre odluke da se većina sezone fokusira na jedan bend („Nasty Bits“) serija na kraju nije profitirala. Scenaristi su ovdje ubacili i ubojstvo, ali i mnoštvo poznatih ličnosti koje kroz seriju prolaze bez neke funkcije osim, valjda, samo da se pojave. To još ne bi bilo toliko loše da serija ne odiše prenemaganjem i pretjerivanjem pa imamo nekoliko prilično ridikuloznih scena od kojih je prva rušenje zgrade od preglasne svirke u pilotu. Nažalost, između kokaina, kurvi, svirke i seksa (koliko je točno epizoda u prvih pet minuta počelo uvlačenjem kokaina?) priča je izgubila povezanost. Sve je tu, vidi se posvećenost i detaljizacija, ali nekako ti baš nije jasno koja je svemu tome svrha što se priče tiče. „Vinil“ bi, vrlo vjerojatno, profitirao s „manje je više“ logikom. Ovako, prečesto nalikuje na kič.


Iako je simpatičan naziv etikete koju gura Finestra („American Century“) donekle otkrio namjeru autora da serijom napiše posvetu ne samo vremenu nego i glazbi, ponovno se serija nije znala uhvatiti u koštac s jednostavnim objašnjavanjem motiva i funkcije pojedinih likova. Imao sam dojam kao da se u dočaravanju kaosa i ludila vremena to nije smatralo bitnim. No, za seriju ovog tipa to je itekako važno. Ako nemate jasno razrađenu motivaciju likova, ako vam je previše likova tu bez jasne funkcije i prolazno onda ustvari padate na vrlo jednostavnom ispitu: ne uspijevate postići povezanost gledatelja i protagonista. To, složit ćete se, nije nešto što je inače vrlina HBO serija koje su oduvijek imale vrlo snažne protagoniste s kojima smo se mogli poistovjetiti. Takva pogreška u pristupu baš žalosti. Najviše zato jer se nisu iskoristile sjajne glumačke izvedbe nekolicine glumaca.


Olivia Wilde, koju će prepoznati ljubitelji najpoznatijeg televizijskog doktora, briljira u ulozi Finestrine žene (posebno je pamtljiva scena u kojoj zavodi jednog od umjetnika etikete). Osim nje, sasvim je solidnog (iako namjerno iritantno napisanog lika) odigrala i Juno Temple kao djevojka koja se probija u surovom glazbenom svijetu, a zanimljivu je ulogu odigrao i Ato Essandoh kao propali bluzer Lester Grimes. Grimes je jedan od onih likova koji veže razdoblja i kojem je pritom poklonjeno dovoljno vremena da to uspješno učini. Pred kraj sezone u fantastičnoj sceni objašnjava frontmenu „Nasty Bitsa“ (glumi ga Jaggerov sin James) kako svaka skladba ima svoj kostur i kako je kostur isti stoljećima (akordi E-A-H), a da nakon što se izgradi osnova možemo kasnije pjesmi dodavati ukrase, oči, nos i usta. U toj pamtljivoj sceni on kaže „to je pjesma, prava skladba je jednostavna, nije to filozofija“. Tom rečenicom kao da potvrđuje moju pretpostavku o namjeri scenarista „Vinila“. Da, prava skladba je sirovo jednostavna. Sve ostalo je ukras. Nažalost, u nastojanju da razdoblje prikažu sirovo jednostavnim, otišli su u glamurozan i naporan kič.

Dijalozi u trenucima kad se slavne ličnosti pojave na ekranu posebno iritiraju. Mislim da sve to moglo izvesti puno suptilnije, bez pokazivanja prstom. Doslovce, imao sam dojam kao da mi netko pokazuje prstom. Gledatelju vidi, ovo je John Lennon, ovo je Lou Reed, ovo je Bowie, ovo je Elvis… Ništa uspješnije nije bilo ni spominjanje ostalih (zar se lik stvarno zove Freddie Mercury?). Sve je to moglo i dalje biti tu, a da bude puno manje očito.


Za kraj, najpozitivniji dio serije. Glazba i način na koji je povezana s režijom, predstavljaju najsnažnije adute „Vinila“. Zapravo, kad bi me netko pitao da dam jedan razlog zašto mora pogledati tu seriju, sto posto bih odgovorio „način na koji je glazba povezana s događajima na ekranu.“ Priča koju priča glazba je fenomenalna, ali kad se pogleda s pričom koju pričaju likovi prečesto se dobije samo – disonanca.


Sve u svemu, „Vinil“ je razočarao. Pogotovo s obzirom na očekivanja i ekipu iza serije. Pošto je to HBO još se uvijek ima šanse popraviti u drugoj sezoni. No, morat će se dosta stvari ispraviti. Prije svega, morat će se odabrati smjer u kojem se želi ići. Pretjerivanje i prenemaganje, uz pomanjkanje jasnog smjera priče, skreću pozornost s onoga što je u seriji napravljeno dobro. Toga, dakako, ima. Ne može ovakva kreativna ekipa baš sve zeznuti. No, to je problem s nostalgijom.  Nekom će serija baš zbog nje biti užasna, a nekom će je biti previše. Ona je, ponovimo, zeznuta stvar.


Imat ćemo se  još prilike susresti sa sedamdesetima ove godine, pa i u HBO produkciji. TV bard David Simon priprema nam seriju o porno industriji sedamdesetih. Bit će zanimljivo vidjeti hoće li taj pokušaj biti uspješniji. U međuvremenu, možemo se nadati da će „Vinil“ postati bolji.

To, na sreću, za HBO ne bi bilo nikakvo čudo.


Ocjena: 6/10



Creative Commons License
This work is licensed under a Creative Commons Attribution-NoDerivatives 4.0 International License.

0 komentari:

Objavi komentar