Svatko tko imalo prati azijsku kinematografiju sigurno je čuo za japanskog redatelja Takashija Miikea. On je jedan od najboljih azijskih redatelja, a svojim neobičnim stilom je potaknuo brojne druge filmaše da krenu u nekim novim smjerovima. "Ôdishon" je jedan od njegovih najpoznatijih filmova i s njim se probio na svjetsku scenu. Miike je poznat po provokativnim filmovima koji sadrže ekstremno nasilje i vrlo često su povezani uz seksualnost, a "Ôdishon" izvrsno prezentira Miikeov stil, ali i općenito japansku kinematografiju. Većina japanskih filmova sadrži posebnu dozu misterioznosti, simbolike i psihološke borbe glavnih likova, a sve navedeno je odlično ukomponirano u ovoj horor drami koja prati gledatelja još dugo nakon odjavne špice.
Aoyama je muškarac u srednjim godinama koji je pretrpio gubitak supruge prije sedam godina. Na nagovor sina i uz pomoć poslovnog kolege, Aoyama kreće u potragu za novom ljubavi i ženom s kojom će provesti ostatak svog života. Problem je gdje i kako naći pravu ženu za njega, a uz piće za šankom, kolega (filmski producent) mu daje prijedlog da organiziraju lažnu audiciju za glavnu žensku ulogu u filmu. Aoyama pristaje i pažljivo odabire 30 kandidatkinja koje će pozvati na intervju, a naravno ima i favoritkinju čija prijava mu je odmah zapela za oko. Na intervjuu bez ikakve dileme odabire unaprijed odabranu miljenicu Asami, sramežljivu djevojku lijepih manira i još ljepšeg izgleda. Natječaj za glumicu je otkazan, Aoyama se nastavlja družiti s Asami, ali ubrzo shvaća da Asami nije onakva kakva se predstavlja...
U prvom odlomku sam spomenuo da je ekstremno nasilje prisutno u gotovo svim Miikeovim filmovima, ali u "Ôdishonu" ono dolazi tek na samom kraju filma. Prvih sat vremena djeluju poput neke romantične drame, a taj period služi samo za uvod u ono što gledatelje čeka u zadnjih 20 minuta. Miike prvo 'gradi' svoj film, a zatim ga 'uništava' na kraju. Dobri temelji su uvijek ključni, a stvaranje povezanosti između gledatelja i likova na ekranu rezultira dodatnim šokom u trenutku kad nastupe 'nemili' događaji.
Prvi znakovi da nešto ne štima s Asami javljaju se relativno rano, ali Miike se ne zaletava i postepeno podiže razinu misterije i tajanstvenosti koja se prisutna svuda oko Asami. U trenucima kad se karte otkriju imat ćete dojam da je netko prebacio na drugi film. Početno nevino upoznavanje i zavođenje pretvora se u najgoru noćnu moru. Nestaje ona usporenost s početka filma, ritam ubrzava, kamera postaje nemirna, a glazba potpuno utihne. Miike je fantastično napravio taj prijelaz iz jedne usporene drame u iznimno uznemirujući horor.
U "Ôdishonu" je pogrešno očekivati festival nasilja i neograničene količine šokantnih scena. Ovdje je svaka scena pomno osmišljena, a nekad i obična igla može djelovati iznimno strašno ako shvatite da događaji na ekranu lako mogu postati stvarnost u životu.
Scenarij filma je iznimno kompleksan i vrlo vjerojatno će svaki gledatelj kreirati neki svoj završetak. Postoje brojne diskusije na raznim portalima i forumima o tome što se zapravo događa u "Ôdishonu" i što predstavlja njegov kraj, ali teško je procijeniti kako je to Miike zamislio. Svakako Vam savjetujem da što manje čitate o filmu jer što manje toga znate više ćete uživati.
Teško je čak i reći koja je glavna tema ovog filma. Tuga i patnja, prošlost ili sadašnjosti, umjetnost, idealizam, ženska osveta ili možda tragičan spoj dvije izgubljene duše? Prepuštam Vama da odlučite. Završit ću citatom iz filma koji govori jako, jako puno.
"Riječi su lažne, bol je stvarna."
"Riječi su lažne, bol je stvarna."
OCJENA: 9/10
This work is licensed under a Creative Commons Attribution-NoDerivatives 4.0 International License.
0 komentari:
Objavi komentar