Distopijski svijet Georgea Millera utjecao je na velikane poput Camerona i Finchera, ali utjecao je i na nas koji smo odrastali uz videorekordere razmišljajući kako je Mel Gibson u "Pobješnjelom Maxu" oličenje pravog frajera koji sa svojim Interceptorom pokazuje svijetu "čija nana crnu vunu prede". Kad se radi o filmovima koji su dio serijala, a snimljeni su tridesetak godina nakon zadnjeg nastavka originalne priče, uvijek si uzimamo za pravo biti skeptični. "Pobješnjeli Max: Divlja Cesta" odagnao je skepsu vrlo brzo nakon uvodne špice, a majstor Miller još je jednom bacio rukavicu većini holivudskih akcijskih filmova u posljednje vrijeme. "Divlja cesta" nastavak je koji će postati kultan, a njegovi će motivi ući u kolektivnu svijest ljubitelja filma. U nekoj budućoj antologiji o ovom će se filmu itekako pričati. Bez imalo dvojbe, "Pobješnjeli Max: Divlja Cesta" ući će na listu najboljih filmova 2015., a iskreno bi me čudilo da ne bude pri vrhu. Tom Hardy i Charlize Theron pokazali su se kao sjajan tandem. Epska struktura filma pogodila je sve ključne note. Rekao bih da film ovakvog epskog tipa nismo vidjeli od "Excalibura" ili "Conana", ali bih bio u krivu. George Miller je napravio nešto posebno. Priča o drumskom ratniku dobila je hvalevrijedan dodatak koji nije samo akcijski. U njemu ima kritike kapitalizma, feminističkog narativa i kvalitetnog distopijskog SF-a, no također ima i prave, punokrvne akcije koja veže za stolicu i ne pušta čak ni onda kad akcijske konvencije (namjerno) parodiraju same sebe.
Spomenuo sam već epsku strukturu filma. Zbilja, moglo bi ga se napisati u heksametru i podijeliti u pjevanja. Imamo sve elemente za pokazati klincima u gimnaziji kako bi to trebalo izgledati. Invokacija, in medias res, pretjerivanje, epizode i ukrašavanje. Sve je tu. Nedostaje samo uzvišeni govor, makar i to možemo pronaći ako tražimo povećalom. Kombinacija rocka i klasike dodatno naglašava tu epičnost. Miller zna koliko smo se vezali za Gibsonovog Maxa. Zato nam ovog novog servira kao prvoklasni biftek. Sirovo i neporedno:
"Moje ime je Max. Moj se svijet svodi na samo jedan nagon. Preživjeti. Kad se svijet raspao bilo je teško odrediti tko je luđi. Ja. Ili svi ostali. "
Tom, uvjetno rečeno "invokacijom", Miller nas uvodi u film. U principu zgrabi nas i ne pušta do kraja. Ni u kojem od prethodna tri dijela nismo mogli odgovoriti na to pitanje. U propalom svijetu, preživljavanje je jedini zakon. U klasičnom "Pobješnjelom Maxu", a nakon naftnog šoka, imali smo Zakon nafte. Ovdje je taj zakon proširen. Nafta je i dalje važna, ali nije sama. Miller je u distopiji otišao korak dalje, spojio je klasike poput "Soylent Greena" sa svojom distopijom. Nafta, hrana, voda, genetska čistoća/zdravlje. Sve je u "Divljoj Cesti" jednako važno. U samo dva sata shvatili smo da i nismo tako daleko od ekstrema. Oni su i dalje tu, stvarno i metaforički. Akcija je kulisa za puno važniju poruku. Film obiluje tempom. Tempo potpomognut fenomenalnim korištenjem zvučnih i vizualnih efekata nadograđuje već spomenutu priču. Novi "Pobješnjeli Max" nije samo akcijski film, iako je to njegova glavna odlika. On je primjer kako spojiti efekte, glumu, priču i glazbu u jedinstven filmski doživljaj. Ono što kod Millera najviše volim i u ovom je filmu ostalo konstanta. On nam ne objašnjava baš svaki detalj postapokaliptičog svijeta. Ne podcjenjuje svoju publiku. Jasno nam je kako se Max našao tamo gdje je sad, nema potrebe za dograđivanjem priče. Ona ide direktno u srž. Shvatili ste, drugi epski element. "U središte stvari" kako i treba ići kad je o ovakvom filmu riječ.
Došli smo do bitnog dijela, a to su karakterizacije likova. Volim Toma Hardyja, ali još više volim Gibsonovog Maxa. Ako kažem da tijekom čitavog filma nijednom nisam pomislio na Mela Gibsona bit će Vam jasno koliko je Hardy uvjerljiv. Po meni, odličan je Max Rockatansky, čovjek koji je izgubio sve da bi kroz svoja lutanja pokušao naći prvo sebe, a onda sve ostalo. Uvijek ću voljeti vraćanja u prošlost u filmovima i ona ostavljena "uskršnja jaja" koja će prepoznati ljubitelji originalnog Millerova rada. Na sličan način na koji nam je Tarantino u "Djangu" servirao Franca Nera, ovdje imamo Hugha Keaysa-Byrnea. U originalnom "Pobješnjelom Maxu" glumio je Toecuttera, u ovom glumi Immortan Joea. U oba slučaja glavni antagonist i u oba slučaja izvrstan. Sjajno je bilo vidjeti detalj koji nas vraća na početak i nagoviještava da je Miller zatvorio krug. Kakogod, dvoumim se je li baš Max Rockatansky središnji lik "Divlje Ceste". Razlog zašto nisam siguran u to je odlična, zaista fenomenalna izvedba neponovljive Charlize Theron koja je nakon izvrsnog "Monstera" iz 2003. još jednom prošla kroz zapanjujuću transformaciju i dokazala glumačko umijeće koje ostavlja bez daha. Theron kao Imperator Furiosa dominira akcijskim dijelovima filma i u svom badass ponašanju prednjači u ostavljanju bez teksta. Zbilja je izvrsno promatrati njeno ponašanje u scenama u kojima je napetost na vrhuncu, kao i polagano razvijanje kemije između nje i Toma Hardyja. Kemija koja nam se servira kao i voda u postapokaliptičnom Millerovom svijetu - na kapaljku. Bilo bi nepošteno ne spomenuti i izvrsnog Nicholasa Houlta kao Nuxa, lika koji u filmu prolazi najdublju psihološku transformaciju i daje nam uvid u to koliko ideologija u ekstremim uvjetima pojedincu može isprati mozak.
Izvanredna fotografija, scenografija i režija filmu daju elemente koje neću tako brzo zaboraviti. Sviranje gitare s dvostrukim vratom (kao jedan od nazabavnijih detalja), bubnjanje i ritmičnost, korištenje zvuka i tišine u ključnim trenucima, sve to tvori sinesteziju filmskih elemenata kakvu dugo nisam doživio u nekom akcijskom filmu. Bez obzira na sva gore navedena značenja i reference ne treba zaboraviti da je "Pobješnjeli Max: Divlja Cesta" upravo - akcijski film. On u svim elementima zadovoljava konvencije akcijskog filma, a pomiče ih u stvarima u kojima je to nužno i potrebno. Millerov "Pobješnjeli Max" nema patetike, čak ni onda kad bismo ju očekivali. Tempo koji je režiser od početka nametnuo to mu ne dozvoljava. Kad se pred nama odvijaju scene koje bi mogle odvući film u tom smjeru nema žalopojski i tugaljive glazbe, nema pretjeranog naglašavanja. Miller je svjestan onoga što moderni Hollywood dosad nije naučio. Stvari su takve kakve jesu. Ako su tužne ili ako su odvratne, takve su same po sebi. Ako su romantične. bolje da ostanu u montaži (u ovakvom tipu filma). Montaža je također nešto vrijedno isticanja. Rezovi su korišteni na pravi način, najčešće između dugih akcijskih i kraćih dijaloških scena i upravo se u montaži krije tajna zbog koje su dva sata trajanja "Pobješnjelog Maxa: Divlja Cesta" iskorištena do maksimuma.
Zato hvala starom majstoru na uspješnom povratku u djetinjstvo.
Zamjerke ovom filmu trebao bi tražiti povećalom i dozom glumatanja.
Postoje filmovi zbog kojih si onako iskreno, dječački oduševljen. Rijetki su i teško nailaze.
Dati išta manje od desetke značilo bi pljunuti u lice adrenalinu, žmarcima i velikim očima.
Kako ono ide bis, "Hoćemo još"? E, pa tako sam se osjećao na odjavnoj špici.
Kad te film natjera da se osjećaš kao da si na rock koncertu.
Ocjena: 10/10
This work is licensed under a Creative Commons Attribution-NoDerivatives 4.0 International License.