RECENZIJA: "37 Days / 37 DANA" (2014.) do Prvog svjetskog rata.

Diplomacija je zeznuta stvar. Diplomacija prije izvjesnog rata – još zeznutija. Kad je u Sarajevu izvršen atentat na austrijskog nadvojvodu Franju Ferdinanda ništa više nije bilo isto. Britanska mini-serija „37 dana“ obuhvaća razdoblje između 28. lipnja i 4. kolovoza 1914. Početak Velikog rata iz (primarno) britanske perspektive ovdje je prikazan zanimljivo, a možda su mu najveće mane karikaturalni prikazi njemačke, austrijske i ruske strane nadolazećeg konflikta. Diplomacija je, kako rekoh, zeznuta stvar. Put do rata, odnosno do trenutka u kojem se sukob čini neizbježnim nije jednostran ni lagan. U ovoj mini-seriji koračamo tom stazom, ali i uočavamo napore da se konflikt izbjegne u posljednji čas.

U tri epizode, koje je režirao Justin Hardy, prolazimo kroz mjesec i nešto sitno dana koji su u diplomatskom smislu užurbani i turbulentni. Odlazak prema neizbježnom sukobu je sve jasniji i brži, a to zahuktavanje vidi se i u naslovima epizoda. Prva, „Jedan ljetni mjesec“; druga, „Jedan tjedan u srpnju“ i treća, „Jedan dugačak vikend“. Sve tri pokazuju kako vrijeme curi i kako se nada mirotvoraca nepopravljivo smanjuje. BBC je još uz najavi ove serije rekao kako je namjera ove mini-serije raspršiti tvrdnje o neizbježnosti Velikog rata, a sve u sklopu svojeg obilježavanja stogodišnjice sukoba. U tu svrhu odlučeno je da se u mini-seriju uklopi što više povijesnih izvora. Pisma, transkripti telefonskih poziva i sastanaka činili su vrelo informacija iz kojeg je nastao scenarij za ovu seriju.

Priča se odlučila usredotočiti na britansku perspektivu događaja. Nositelj radnje je Sir Edward Grey, britanski ministar vanjskih poslova, kojeg sjajno glumi Ian McDiarmid. Prva epizoda odlično pokazuje kako nisu svi u prvi mah uočili važnost sarajevskog Vidovdana, kao ni njegove dalekosežne implikacije. Jedna od najčešćih pogrešaka kad se govori o Prvom svjetskom ratu je brkanje povoda i uzroka, odnosno tvrdnja kako je Sarajevski atentat bio najvažniji uzrok Prvog svjetskog rata. Atentat je povod, a uzroci su brojni. Snimanje ovakve serije o Prvom svjetskom ratu sjajno je oslikalo neke od tih uzroka, kao i inicijalnu njemačku namjeru „četrdesetodnevnog rata“ kojim će se pozicionirati kao najveća kontinentalna sila. Povijest nas je, međutim, naučila da rat na dvije fronte Njemačkom carstvu nije donio ništa dobroga, a da je inzistiranje na takvom sukobu posljedično dovelo do prerastanja onoga što je na početku nalikovalo lokalnom sukobu u – svjetski rat.

Danas, kad se sve glasnije govori o „Brexitu“, izlasku Ujedinjenog kraljevstva iz Europske Unije, dobro se prisjetiti značaja Britanije za geopolitičku kartu Europe kroz oba svjetska rata, kao i ostalih implikacija koje bi eventualni izlazak nosio sa sobom. Britanci imaju potrebu dodavanja sebi na važnosti u ovakvim slučajevima i povijesnim adaptacijama, a ovdje se to može vidjeti u očitoj razlici u prikazivanju najvažnijih povijesnih aktera. Dok je Grey izrazito miran, staložen i proračunat kroz većinu serije (a usto prikazan i kao mirotvorac), ruski car Nikolaj II (Ian Beattie) i Kaiser Wilhelm II (Rainer Sellien) prikazani su kao karikature. Ruski će car tako u svakom kadru uz sebe imati i svoga sina, a Kaiser će izgledati kao izgubljena budala kojoj je rat bio samo igračka za dokazivanje utjecaja. Franjo Josip I nije bitno drugačiji.

Britanci su prikazani ozbiljnije i promišljenije. Za seriju koja je prema najavama za cilj imala visoku povijesnu točnost takva razlika je zbilja štetna. Zanimljive su, doduše, dvije karakterne međuigre. Prva, između njemačkog (Karl Max, princ Lichnowksky glumi ga Urs Redmond) i francuskog (Paul Gambon, glumi ga François-Éric Gendron) veleposlanika u Ujedinjenom kraljevstvu i druga, između njemačkog kancelara Theobalda von Bethmann-Hollwega (Ludger Pistor) i generala Helmutha Moltkea (Bernhard Schütz). Prva je očita, a posebno je naglašen i prusko-francuski sukob iz 1870. Druga, između ratnog huškača i diplomate odigrana je s mjerom, no ispada da je obojici Kaiser tek karikaturalni autoritet.

Diplomatske igre u kojima se naslućuje dotad neviđeni sukob izazivaju nevjericu. Nitko ne može i ne želi vjerovati da sve može eskalirati do te mjere. Povijesni antagonizmi izlaze na vidjelo, a zablude (koje mi iz današnje perspektive možemo prepoznati) su sve jasnije. Ono čega su, međutim, svi akteri svjesni je da nakon ovog rata ništa više neće ostati isto. Na koncu je to ispao rat koji je uništio carstva, a ona koja su preživjela morala su promijeniti način razmišljanja. Iako to nije bio „rat koji će okončati sve ratove“, kako mu se svojevremeno tepalo, bio je rat koji je konačno raskrstio s devetnaestim stoljećem. Mi koji smo danas ovdje, usprkos svim njenim manama, iz ove serije možemo dosta naučiti.

Promjene su uvijek bolje od ustajalih i zastarjelih koncepata. No, neke od njih nose previsoku cijenu. Da citiram jednog od aktera u seriji: „U demokraciji se za ratove mora tražiti dopuštenje naroda, to naši prethodnici nisu morali činiti“. Nažalost, povijest nas je naučila da je taj narod često stavljen pred gotov čin. Podjele rijetko kad donose nešto dobro, zato nam prošlost može poslužiti i kao dobra opomena. „37 dana“ postavlja tezu prema kojoj se rat mogao izbjeći samo da se više slušalo Britance i poneki njemački glas razuma. Stvari nikad nisu crno-bijele, pa čak i kad ih želimo takvima prikazati. Gledajući ovu seriju moram reći kako me u tu tezu nije uvjerila. Situacija kompleksna poput srpanjske krize nije sukob između racionalnosti i karikature iako se takvim ovdje prikazuje. Povijesni procesi i uzroci su puno dublji, a „37 dana“ prikazuje samo njihovu konačnu eskalaciju. Dosta toga, čini mi se, i prešućuje. Istina je, kao i uvijek, negdje na pola puta.

Zato je „37 dana“ solidna serija koju treba pogledati, no njene zaključke treba uzeti sa zrnom soli. Uz dozu kritičkog razmišljanja ona je za svaku preporuku, ali ljubitelji ove tematike neće pogriješiti ako ju nadopune dodatnom literaturom.