Već dulje vrijeme, što u igranim
što u dokumentarnim filmovima, da se zapaziti trend rehabilitacije Lyndona Johnsona. Postojao je u
popularnoj kulturi trend koji je LBJ-a vezao za dvije stvari koje su mu
obilježile mandat. Prva: Kennedyjevo
ubojstvo. Druga: Rat u Vijetnamu.
U prikazima na koje smo navikli LBJ je prikazan kao južnjačka seljačina, tip
predsjednika bez osjećaja za estetiku. Nekako smo se s vremenom i navikli na
takav prikaz. Sve to dodatno je pojačala ona klasična kenedijevska teza kako bi
„sve bilo bolje da JFK nije ubijen u
Dallasu.“ Trend se počeo mijenjati PBS-ovim dokumentarcima, TV filmom „Put do rata“ i nagrađivanom filmu Ave DuVernay – „Selma“. Najnoviji
prikaz tog, kako ga neki nazivaju, „slučajnog predsjednika“ je film „Do kraja“ sa sjajnim Bryanom Cranstonom u glavnoj
ulozi.
Cranstonu je ovo u zadnjih godinu
dana već drugi značajan biografski film. Nakon „Trumba“ uskočio je u LBJ cipele i moram reći da je ostavio
izuzetan portret jednog od najkritiziranijih američkih predsjednika. Već se u
spomenutoj „Selmi“ mogao vidjeti zaokret u prikazivanju Lyndona B. Johnsona, a
ovdje je taj zaokret došao do punog izražaja. Da se razumijemo, LBJ je i ovdje
južnjačka seljačina, ali je seljačina koja zna što hoće. „Do kraja“ se odlično
nadopunjuje sa „Selmom“. Riječ je također o borbi za građanska prava i pravo
glasa. To je prvorazredno političko pitanje koje je Johnson dobio u amanet od Kennedyja.
Pitanje koje je odlučio istjerati – do kraja.
HBO, naravno, neke stvari dodatno zaslađuje u svrhu dramatizacije,
pa tako imamo jedan sjajan dijalog između američkog predsjednika i J. Edgara Hoovera o pravima
homoseksualaca (za čiji puni smisao je potrebno znati i navodne sklonosti
direktora FBI-ja), a daje nam se do znanja da događaji u Selmi nisu bili
izolirani incident. Nedavno sam gledao PBS-ov dokumentarni film na istu temu u
kojem se tvrdi kako Kennedy nije imao vrstu političkog iskustva i poznavanja
parlamentarne procedure koja bi omogućila Zakonu o građanskim pravima da prođe
kroz Senat i Kongres. Dokumentarni film, slično kao i ovaj HBO naslov,
postavlja tezu kako je upravo Johnsonovo veliko iskustvo u poznavanju
zakonodavnih i parlamentarnih procesa doprinijelo da se Zakon usvoji.
Film „Do kraja“ prati Lyndona
Johnsona od atentata na Kennedyja pa sve do potpisivanja Zakona o građanskim
pravima. Političari svašta obećaju da bi kasnije na obećanja zaboravili, no
film i dokumentarac tvrde kako je Johnson bio od one vrste ljudi koja će
napraviti sve da ih, prije ili kasnije, ostvari. Cranston sjajno prikazuje
dilemu rastrganog Lyndona u trenucima povratka s Kennedyjevim tijelom u
Washington. Čovjek je to kojem se na pleća sručila ogromna odgovornost, a on
nije siguran može li ju nositi. Odlučan je, međutim, dati sve od sebe kako bi
se izbjegao vakuum moći. Svjestan je kako mora preuzeti odgovornost za državu
koja mora nastaviti funkcioniranje. Stupanj je to političke i moralne
odgovornosti kakav je i danas teško naći. No, kao što nas i dokumentarac i film
uvjeravaju, Lyndon Baines Johnson bio je pravi čovjek na pravom mjestu.
Do kraja tog naslijeđenog mandata,
Johnson je dao sve od sebe kako bi „ostavio trag na povijesti.“ Usvajanjem zakona o građanskim pravima, bez
obzira što su se takvom zakonu protivili južnjački senatori, Johnson je smatrao
da je osigurao mjesto u povijesti. Rat protiv siromaštva, kao i federalne mjere,
također spadaju u njegovo naslijeđe. Rehabilitacija njegovog lika i djela, kao
i osjećaj da je nepravedno pamtiti takvog predsjednika samo po vijetnamskoj
katastrofi, nosi ovaj film. Pozitivno je, međutim, što prikaz nije crno-bijeli.
Johnsonu se ovim filmom nije radila hagiografija. U Cranstonovoj izvedbi on je
fanatično posvećen cilju, ali nije odveć simpatičan. Navodni incident u zaljevu
Tomkin koji je poslužio kao uvod u Vijetnamski rat također je prikazan u filmu.
Dilema reagirati ili ne, kad ne znaš jesu li izvješća stvarna ili ne, prikazana
je vrlo uvjerljivo. Opterećenje poviješću koje je doprinijelo usvajanju Zakona
o građanskim pravima ovdje je dovelo do sujete koja odvela zemlju u Vijetnamski
rat. Nažalost, ljudi se češće pamte po pogreškama nego po postignućima.
Robert Schenkkan je scenarijem (po vlastitoj knjizi) uspio uhvatiti bit koju je uhvatio i
PBS-ov dokumentarni film, a da opet ne napravi LBJ hagiografiju. Osim njega,
vrijedi istaknuti i režisera. Jay Roach je
i u svojoj drugoj suradnji s Cranstonom u biografskom filmu (on je radio i „Trumbo“)
ponovno uspio izvući najvažnije detalje na površinu. Cranston, u ovoj glumačkoj
fazi u karijeri, predstavlja glumca kojeg ne treba ograničavati. Njegov način
glume zahtijeva određen prostor za improvizaciju. U nedavnom gostovanju na CNN-u povodom ovog filma pričao je baš
o tim improvizacijama. Improvizacije su, po njemu, važan dio lika Lyndona B.
Johnsona. U dosta stvari, po Cranstonu, LBJ je improvizirao. Upravo suradnja
tih dvaju improvizacija najveći je uspjeh režisera filma.
Što se tiče ostatka glumačke ekipe,
zbilja se ističe samo dvoje glumaca. Frank
Langella kao senator Richard Russell,
politički protivnik Zakona o građanskim pravima i LBJ-jev mentor i Melissa Leo kao Lady Bird Johnson. Sve u svemu, „Do kraja“ je zanimljiv film koji
bi možda trebalo pogledati kao predstavak „Selme“. Dva se filma međusobno
nadopunjuju i nastavljaju aktivističku tradiciju HBO mreže. „Do kraja“ je
ambiciozan projekt koji je nastojao ispraviti određene povijesne nepravde i rehabilitirati
LBJ-ja u širem povijesnom kontekstu.
Film je to koji svakako vrijedi
pogledati, sve dok se ima na umu da ga je za puno razumijevanje možda dobro nadopuniti
još nekim izvorima.
Ocjena: 8/10
This work is licensed under a Creative Commons Attribution-NoDerivatives 4.0 International License.
0 komentari:
Objavi komentar