"Eddie zvan orao" je sportska biografska drama bazirana na istinitoj priči o Michaelu Edwardsu, britanskom skijaškom skakaču koji je krajem 80-tih godina šarmirao čitav svijet. Svijet voli pobjednike, ali još više voli 'autsajdere'. Eddie nikad nije postao pobjednik na Olimpijskim igrama, ali su ga ljudi zavoljeli zbog njegove upornosti i simpatičnosti. Općepoznati moto Olimpijskih igara glasi 'nije važno pobijediti, važno je sudjelovati', a ovaj film o Eddieju je vođen upravo tom tezom. "Eddie zvan orao" je daleko od najboljeg filma. Gledano s filmskog aspekta, ne može ga se pohvaliti s puno stvari, ali zato gledano s ljudskog aspekta, film je to koji je u potpunosti uspio.
Redatelj filma je Dexter Fletcher, dugogodišnji glumac koji se nedavno odlučio okušati u redateljskim vodama. Fletcher je prilikom snimanja filma imao odličan vjetar u leđa za koji je zaslužan jedan od producenata filma, Matthew Vaughn. Vjerujem da Vaughna ("Kick Ass", "X-Men: First Class", "Kingsman: The Secret Service", "Stardust") nije potrebno predstavaljati, a gotovo sigurno je njegova zasluga to što u filmu glavne uloge tumače Taron Egerton i Hugh Jackman s kojima je Vaughn već ranije surađivao.
Priča započinje dok je Eddie još klinac. Kao i svako drugo dijete, Eddie ima svoj životni san, a njegov je postati olimpijac i predstavljati svoju zemlju na tom najprestižnijem natjecanju. Problema za Eddija je mnogo. Naime, on nije stvoren da postane sportaš i nema gotovo nikakvog talenta. U želji da jednog dana postane olimpijac, Eddie gotovo svakodnevno isprobava različite sportove ne bi li pronašao onaj pravi za njega. Drži dah u kadi, baca pikule, skače s motkom u vis, diže utege, baca koplja, ali sve neuspješno. Već kad je gotovo odustao od utrke za ispunjenjem životnog sna, Eddie dolazi na ideju da se okuša u skijaškim skokovima. Odlazi u Njemačku, na skakaonu u Garmisch-Partenkirchenu, gdje započinje njegova priča o uspjehu.
Kad je riječ o sportskom filmu, a pogotovo o Olimpijadi, prvi na pamet mi pada "Cool Runnings", priča o prvom jamajkanskom bob timu koji je nastupio na Olimpijskim igrama. Zanimljivo je da su Jamajčani svoj san ostvarili iste godine kad i Michael Edwards. Bilo je to 1988. na Zimskim olimpijskim igrama u Calgaryju.
Skijaški skokovi su bili jedan od mojih omiljenih sportova u
djetinjstvu. Još i danas se sjećam mahnitog klikanja po mišu zbog PC
igre "Deluxe Ski Jump" i glasnog navijanja za vrijeme prijenosa dok su
skakali Funaki, Kasai, Ahonen, Peterka, Małysz i ostala ekipa.
Priče o ganjaju životnog sna su na filmskom platnu vrlo često prepune klišeja. Takav je i ovaj film o Eddieju, ali "Eddie zvan orao" od samog početka zrači pozitivnom energijom. Simpatičan i nesiguran dječak poput Eddieja, koji ne odustaje od svojih namjera, gotovo sigurno će postati inspiracija za veliki broj gledatelja. Kao što sam već spomenuo, film je prepun klišeja, ali to u ovom slučaju nije loša stvar. Jedan od razloga za to je način na koji je ispričana priča. Redatelj u niti jednom trenu nije pokušao napraviti ozbiljan film već je u gotovo svaku scenu ubacio ponešto humora koji je pridonio tome da film bude iznimno ležeran i zabavan.
Likovi u filmu su na granici karikatura. Primjerice, Eddie kojeg glumi Taron Egerton podsjetio me na Sweetchucka iz "Policijske akademije", a njegov trener Peary (Hugh Jackman) je lik kojeg smo gledali već bezbroj puta, propala sportska nada koja je sklona tučnjavi i alkoholu. Ostala mi je u sjećanju i izjava Mattija Nykänena u filmu, a ona glasi: 'Da ne skačem, cijelo vrijeme bih pio i ševio.'
"Eddie zvan orao" bi vrlo lako mogao biti 'feel good' film godine. Film je to uz kojeg su osmijeh i simpatija prema glavnom junaku neizbježni, čak i ako ste kamenog srca. Vjerujem da nećete ostati imuni na ovu lijepu priču koja je dirnula cijeli svijet i stoga svakako preporučam ovaj film za jedno ugodno obiteljsko druženje.
OCJENA: 7/10
This work is licensed under a Creative Commons Attribution-NoDerivatives 4.0 International License.
0 komentari:
Objavi komentar