RECENZIJA: "AMY" (2015.) - Intima talenta i autodestrukcije. - MovieLand

Kad god bi me netko, još dok je bila živa, upitao za mišljenje o Amy Winehouse znao sam reći da ima fenomenalan glas koji ima onu „promuklu” notu što dobiva na snazi kako godine više odmiču. Nisam ulazio u način života. Još od Hendrixa, Joplinice i Morrisona uz koje sam odrastao nisam se zamarao lažnim moralom. Umjetnost je, barem u mojoj percepciji, bila zasebna kategorija. Neovisna o nečijoj privatnosti. „Amy”, dokumentarni film koji je već pokupio dvije nagrade za najbolji dokumentarac godine, projekt je koji nastoji dati uvid u tu, po medijima razvlačenu, stranu života prerano preminule pjevačice.

Radni naslov filma glasio je „Amy: djevojka iza imena“. Kad se to sagleda onda je jasna i namjera autora Asifa Kapadije. Kapadia već iza sebe ima uspješan biografski projekt o prerano preminuloj zvijezdi. „Senna“ je jedan od najboljih sportskih, biografskih dokumentarnih filmova unazad nekoliko godina. „Amy“ u odnosu na njega donekle zaostaje, iako ima sjajnih trenutaka. Kad kažem da „Amy“ zaostaje prije svega mislim na vremensku distancu. Amy Winehouse osoba je koja nas je napustila nedavno, sjećanja na nju još su svježa, ali je baš zbog toga teško zadržati potrebnu razinu objektivnosti.

„Amy“ je već drugi dokumentarni film ove godine koji govori a autoru autodestruktivne prirode, čija je glazba bila genijalna, a koji je u nemogućnosti nošenja s unutarnjim demonima i slavom, presudio sam sebi. „Montage of Heck“, film o Kurtu Cobainu, o kojem sam pisao ranije ima zanimljive poveznice i sa svijetom Amy Winehouse. Amy je, prema autorima filma, bila osoba svojeglave naravi, sklona depresivnim epizodama i autodestrukciji. Njene pjesme služile su kao „ispušni ventil“, a njena definicija uspjeha ponešto se razlikovala od one uopćene, s kojom se srećemo svaki dan.

„Uspjeh je“, govori u filmu Amy, „za mene mogućnost da radim što ja hoću, s kim hoću i kako hoću“.

Rečenica je to koju valja upamtiti jer, kako film odmiče, shvatit ćemo da je moderna definicija uspjeha slična filmu o superherojima. Da parafraziram, sa slavom dolazi veliki novac, ali i velika odgovornost. Kod oba ovogodišnja glazbena dokumenarca o genijalnim glazbenicima primjetna je ista stvar. Teret odgovornosti je jednostavno bio – prevelik.

Ne želim ulaziti u to koliko je Kapadijina odluka da snima film „o djevojci iza imena“ ispravna. Djelomično se nadam da se tu radilo o pokušaju da joj pruži priliku ispričati priču, kad već ona sama to nije u stanju. Amy je, posljednjih godina svog života, bila predmet sprdnje stand-up komičara, pa čak i ljudi unutar cijele glazbene zajednice. Zanimljive su u tom smislu dvije reakcije. Prva, Amyjina kad je dobila nagradu Grammy za „Rehab“ i druga, jazz legende Tonyja Benneta na njenu smrt. Kod prve, (nagradu je objavio upravo Bennet) vidi se oduševljenje Winehouse time što joj ime izgovara njen idol, a kod druge Bennet tvrdi kako „je Amy u svojoj duši bila iskonska jazz pjevačica i kako ju je trebalo tretirati kao Ellu Fitzgerald ili Billie Holiday“. Jazz umjetnik, objašnjava Bennet, ne želi izvoditi koncert pred 50 000 ljudi. Jazz je intimna glazba, stvorena za manje klubove, u kojima je pjevač u intimnom odnosu sa svojom publikom. Dokumentarac Asifa Kapadije građen je na tezi kako se Amy između dvaju albuma konačno usmjerila na put autodestrukcije i da je tad možda propuštena šansa da se na njene ovisnosti reagira u trenutku kad su i ona i ljudi oko nje to još bili u stanju. Jednom kad je došao „Back to Black“, a s njim i svjetski značaj, ta je prilika nepovratno izgubljena. „Uspori malo“, govorio joj je Bennet, „prevažna si.“

Iako su i Kapadia i njegov tim imali dopuštenje za ovaj film od Amyjine obitelji i Universal Musica, reakcije obitelji na njega nisu bile pozitivne. Njen otac, primjerice smatra kako je u filmu portretiran kao negativac. Navodno je u prvoj verziji filma to bilo još i više naglašeno, pa je ekipa ipak napravila sitne ustupke kako bi se to ispravilo. To dodatno naglašava tragičnost Amyjine najpoznatije pjesme. U pjesmi „Rehab“ jedan od ključnih stihova glasi kako „nema vremena otići na liječenje/ako njen tata misli da je dobro“. Upravo je simbolika te pjesme ono što djeluje zastrašujuće. Nije ni čudo da je njen otac ljut zbog načina na koji je prikazan u filmu. Govorimo o čovjeku koji sam za sebe, u kontekstu razvoda, kaže da je kukavica. Njegovo poimanje stvarnosti u pogledu Amy, barem nam to prikazuje film, uvijek je bilo usmjereno na njega samog.

Nažalost, ono što Kapadijin dokumentarac dodatno naglašava: slava i novac dovode do lešinara kojima je tvoja dobrobit najmanje važna. Odnos sa suprugom, Blakeom Fielderom, druga je okosnica filma. Kapadia nam, čini se, želi reći da su za mnogo toga negativnog u Amyjinu životu krivi muškarci. To, sudeći po svemu, nije daleko od istine. Posebno je iritirajuća (pa i nevjerojatna) izjava kojom Fielder objašnjava razloge razlaza i prekida veze s nesretnom pjevačicom. Što se tiče zabrinutih reakcija njenog oca na ovaj film rekao bih da se ne mora brinuti. Status glavnog negativca, ako ga je uopće uputno tražiti u tako potresnoj i tragičnoj priči, rezerviran je za Fieldera.

Posebni aduti filma, zbog kojih ga treba pogledati, su neobjavljene snimke Amy Winehouse i privatne video snimke. Tu vidimo pjevačicu u trenucima kad nije u javnom fokusu, kad je opuštena i u društvu onih do kojih joj je stalo. Amy u intimnom okruženju, u onoj istoj intimi koja je proizvela njenu glazbu i stihove, nešto je što će biti poslastica za njene fanove, a i onima koji to nisu možda otvori drugu perspektivu.

U toku filma često mi je na um padala misao kako je ovisnost bolest, a ne odabir. Tako ju treba i tretirati. Amy je u jednoj od svojih posljednjih izjava rekla da bi „voljela da se može prošetati niz ulicu bez svog tog šušura“. Dok je za sve ostale bila slavna i uspješna, prema svojoj internoj definiciji uspjeha ona – nije uspjela. Ako je uspjeh „mogućnost da radim što ja hoću, s kim hoću i kako hoću“, onda sigurno nije uspjela. Nakon neuspješnog koncerta u Beogradu novinarka CNN-a se zapanjeno pitala tko ju (i zašto) pušta na pozornicu? Dokumentarni film nam tu dosta toga otkriva, ali imam dojam i dosta prešućuje. Previše je aktera koji su okruživali Amy još živo i aktivno u glazbenom poslu. Zato mislim da je, bez obzira na sve, ovaj dokumentarni film možda desetak godina preuranjen. Je li u oštroj konkurenciji odličnih dokumetaraca ove godine i najbolji, to ćemo još vidjeti.

Asif Kapadia je nakon „Senne“ režirao još jedan odličan biografski projekt. Projekt koji se po mnogočemu odlično nadopunjuje sa ranije spomenutim dokumentarcem o Kurtu Cobainu. Poveznice se nameću same od sebe. U danim okolnostima, rekao bih da je postigao maksimum. Iako, Amy Winehouse nam je pjesmama dala najiskreniji uvid u svoju initimu. Ovaj dokumentarni film nam pokazuje koliko je taj uvid zaista iskren. Na trenutke se u toku gledanja njeni tekstovi čine pozivom u pomoć. Razlika između toga i pjesničke slobode vrlo je delikatna. Na koncu i na žalost – poput nje same.