DANČI BIRA: "Przesluchanie / SASLUŠANJE" (1982.) - Spašavanje dostojanstva među jastrebovima ideologije. - MovieLand

Malo je filmova koji izazivaju osjećaj mučnine toliko jak da želiš prestati s gledanjem, a opet ne možeš. Određeni mazohizam te tjera dalje iako su scene koje se pred tobom nižu mučne i teške. Očekuješ rasplet, iščekujući katarzu. „Saslušanje“ Ryszarda Bugajskog je takav film. Totalitarizam pedesetih u Poljskoj i mlada pjevačica koja je na teži način naučila da „život nije kabaret“. Njena otvorenost i slobodoumnost u oštrom je kontrastu s ideologijom koja ju okružuje. Takvi lakomisleni likovi nekom se moraju zamjeriti. Tonia Dziwisz će završiti u zatvoru, pritvorena od Partije, odvojena od svijeta koji je poznavala. Polako, sloj po sloj, gubit će dostojanstvo grčevito se držeći za svoju nevinost. No, naučit će Tonia brzo, istina je malo kome važna. Nju i tako propisuje ideologija. Način na koji se do nje dolazi, manje je važan.

S obzirom da živimo u svijetu u kojem je „istina“ relativan pojam jer ionako svatko ima svoju, zanimljivo je pogledati „Saslušanje“. Svijet filma možda djeluje daleko i prevaziđeno, ali žalosno je promatrali kako se, barem retorički, oni što se najviše protive komunizmu spuštaju na istu retoričku, pa i (ne)ljudsku razinu zlostavljača u komunističkom režimu. Takvu opservaciju valjda donosi odmak vremena, a ironija društva je valjda baš u tome što se, u zasljepljenosti vlastite mržnje i nezadovoljstva, ljudi pretvaraju baš u ono što mrze. Pogotovo to dobiva na snazi ako se uzme u obzir da se priča na kojoj je Bugajski izgradio „Saslušanje“ zaista dogodila jednoj njegovoj poznanici početkom pedesetih godina.

Sve to zajedno čini „Saslušanje“ itekako aktualnim filmom. Bez obzira koja će biti odluka Tonije Dziwisz, da izdrži ili da inkriminira sebe i/ili druge, njena je sudbina na neki način zapečaćena. Onog trenutka kad je ušla u zatvor jedan je život završio. Ono što je započelo, međutim, metafora je gušenja slobode i dostojanstva, bez obzira na ideološki prefiks režima. Usto, film je zanimljiv i iz feminističke perspektive, s obzirom da je glavni lik žena, a njeni su zlostavljači (uglavnom) muškarci. Kad je Bugajski snimio „Saslušanje“, poljski ga je režim zabranio. Režiser je film puštao na švercanim vrpcama od kojih je jedna dospjela u Cannes. Sličnost s disidentima poput Panahija u Iranu ili Güneya u Turskoj nameće se sama od sebe. Bugajski veže njih dvojicu smještajući se kronološki između njih i pokazujući nam tako, simbolički, da totalitarizmi ne prestaju.

Scene torture koje proživljava glavni lik u saslušanju variraju od golotinje, do fizičkog kažnjavanja, pa sve do izrazito karikaturalnih scena ubojstva koje se pred njom odvija ili polijevanja šmrkom. Kroz karikature torture vidi se i karikatura režima. Kako je to jednom rečeno u kontekstu Berlinskog zida, „fućkaš režim koji mora graditi zidove da bi zadržao vlastite građane.“ Slična se stvar može primijeniti i ovdje. Da parafraziram, fućkaš režim koji izmišlja načine da ponizi one koji se s njim ne slažu. Upravo je taj kontraefekt jamstvo svevremenske vrijednosti „Saslušanja“.

Sve to, naravno, ne bi bilo izvedivo da nema sjajne izvedbe Krystyne Jande. Za svoju je ulogu i nagrađena u Cannesu, a nagrada je itekako opravdana. Janda nosi film na svojim plećima, a njena transformacija od slobodoumne pjevačice do žene koja čuva svoje dostojanstvo jedno je od najboljih filmskih portretiranja uopće. Naravno, važno je njenu fantastičnu izvedbu staviti u kontekst vremena u kojem se odvija radnja. Cilj ispitivača na saslušanju je potpisivanje Tonijinog priznanja da su njeni nadređeni u vojnom kabaretu „antidržavni elementi“. Zbog čega vojnici žele osuditi vojnike? Zbog čega Partija želi osuditi one koji su joj nominalno važni i koji joj pripadaju?

Ako se prisjetimo sjajnog filma „Spaljeni suncem“ Nikite Mihajlova, tad ćemo također pronaći poveznicu vjernog časnika kojeg njegova zemlja odbacuje. I SSSR tridesetih u tom filmu, ali i Poljska pedesetih u ovom, su paranoični i nesigurni režimi. Čak bi se, poopćenom i grubom generalizacijom, moglo reći da su žrtve paranoje istog čovjeka. „Suđenja generalima“ koja su se odvijala u Poljskoj iza Drugog svjetskog rata, su pokušaj čišćenja poljske vojske od onih elemenata koji su ideološki nepoželjni. Točnije, od svih elemenata koji bi mogli propovijedati drugačiju „istinu“. U tu svrhu je sve dozvoljeno. Laži, zlostavljanja i izmišljene optužbe poznata su oruđa totalitarizma. Tonia Dziwisz u tom je smislu samo pogodna žrtva, ništa više.

Razumijevanje tog konteksta, kao i činjenica da je u navedenim suđenjima „saslušano“ i nastradalo gotovo sto časnika poljske vojske, daje filmu dokumentarističku vrijednost. Tonia Dziwisz, naime, nije časnik. Ona je žena i pjevačica. Praktički nebitan, mali pijun. No, baš takvog lika, Bugajski šahovskim riječima pretvara u kraljicu. Njen put preko šahovske ploče mučan je i težak, ali simbolika tog puta ono je što je itekako važno, pogotovo u vremenu kad je film sniman (1982.).

Sa čisto filmološke strane, poznavateljima poljske kinematografije bit će zanimljivo da se ovdje u ulozi jedne od zatvorenica pojavljuje i redateljica Agnieszka Holland, a i da je film producirao studio „Zespól Filmowy X“ koju je osnovao veliki poljski režiser Andrzej Wajda. Sve to čini „Saslušanje“ nezaobilaznim naslovom u bilo kakvog pregledu poljske kinematografije, ali isto tako i filmom koji je izvor polemika. Film je zaista naporan za gledanje, realističan u nekim elementima do osjećaja mučnine, ali je isto tako i film koji ostavlja trunku nade da se takve stvari neće ponavljati. Tu je taj nepogrešiv osjećaj višestruke simbolike. Staljinova smrt 1953. jedan je od ključnih elemenata filma. S obzirom da je film cenzuriran i zbog cenzure prikazan tek 1990. možemo govoriti i o simbolici u kontekstu pada Berlinskog zida i raspada istočnog bloka. No, film nije vrijedan promatranja samo u kontekstu komunizma. On je iz moje perspektive zbilja pobjeda ljudskog duha nad lažima, ideologijom i podmetanjima. Vrijedan je i kao manifest ženske snage i rodnog otpora dominantno muškoj vojsci i politici.

Je li tu postigao svoju svrhu? Možda, ako shvatimo da su jastrebovi opasni bez obzira s koje strane ideološkog spektra dolazili. U protivnom riskiramo neka nova saslušanja u kojima ćemo, kako to već po prirodi stvari biva, opet biti plijen.