RECENZIJA: "DJEČACI IZ ULICE MARKSA I ENGELSA" (2014.) - Previše htio, premalo uspio. - MovieLand

Pokušajte zamisliti što se dogodi kad u film ubacite sve poznate klišeje i onda ih još nadogradite s nekoliko dobro poznatih, balkanskih motiva? Otprilike takav dojam ostavlja film „Dječaci iz ulice Marksa i Engelsa“. Ovaj crnogorski film bio je kandidat za nagradu „Oscar“ u 2015. godini i usudio bih se reći da je, potpuno zasluženo, prošao nezapaženo. Film Nikole Vukčevića ima bolje plakate i promotivni materijal od sadržaja i tu se, možda, krije njegov najveći problem. Promotivni materijali su i mene privukli da ga pogledam iako osim toga da u filmu Damir Urban glumi sam sebe i da je riječ o potencijalno zanimljivoj mješavini osvetničkog trilera i ljubavne priče, nisam znao previše.

Vukčević je pri pisanju priče valjda iskoristio sve postojeće prostorne i stripovske klišeje. Tako odmah na početku filma saznajemo da je naš narator dječak bez oca koji će nam ispričati svoju priču. Problem s tim odabirom je u dobi naratora jer on kao današnji tinejdžer većini ključnih događaja nije prisustovao. Zbog toga se nekoliko desetaka puta tijekom filma ponavlja iritantno referenciranje na prošlost. „Kažu..“ nam neki neodređeni ljudi da je „...Morača bila puna kao oko“, da je „brat Stanko otišao u London jer se prepao uspjeha“ ili da je „otac bio od one sorte ljudi koja se nikad nije prestajala smijati“. Navedeni citati ne otkrivaju puno o radnji, ali govore puno o tipu naracije filma koji u silnoj težnji za ozbiljnošću postaje kič, a u silnoj pretencioznosti – zabavan treš.

Ako ste gledali ili čitali stripovske superjunake, ako ste gledali „Krvavi sport“ ili „Kickboxera“ onda će Vam osnovna potka ovog filma biti itekako poznata. „Daredevil“ se među stripovskim junacima nameće kao prva asocijacija zato što će jedan od glavnih junaka nenamjerno prisustovati ubojstvu svog oca. Ništa od toga, niti motiv ubojstva niti počinitelji, neće nam ostati skriveno iako bi možda film bio zanimljiviji i bolje konstruiran da se netko toga dosjetio. Sve u njemu može se predvidjeti već nakon desetak minuta. Pritom ne mislim samo na konačni rasplet, nego mislim na doslovno – sve. Nakon desetak minuta uspio sam predvidjeti što će se dogoditi sa svakim likom, kao i to kako će koja priča završiti. Možda je tu problem u meni, ali to prilično ubija zanimljivost filma.

Za ulogu Stanka, izgubljenog brata u Londonu, odabran je Goran Bogdan. Zapravo, ispravnije bi bilo reći za polovicu te uloge. Stanka u mlađim danima, onima kad naslovna „ulica Marksa i Engelsa“ nosi svoje ime, glumi Momčilo Otašević. Osim što glumci uopće nisu fizički slični, a radi se o vremenskom razmaku od petnaest godina, nije jasno zašto se redatelj odlučio na takav potez. U filmu se u epizodnoj ulozi pojavljuje i Nebojša Glogovac čiji je glumački talent u cijelosti potraćen u plitkoj i nedefiniranoj ulozi oca koji se, bez ikakve dodatne karakterizacije, priprema umrijeti (nije jasno zašto i to znamo unaprijed). Glavni antagonist u priči je Andrija Potpara (Emir Hadžihafisbegović) koji glumi jednog od onih svemogućih funkcionera kakvih na ovim prostorima nije nedostajalo, ali njegova izvedba čitav lik odvodi do prenaglašene karikature, tako da čak i ono što bi u drugim okolnostima izgledalo uvjerljivo izgleda – smiješno.

Nažalost, jedine dobre strane filma „Dječaci iz ulice Marksa i Engelsa“ su glazba i fotografija. Glazba ne čudi, s obzirom na Urbanov angažman, a fotografija je vizualno dobro naglašena u kontrastima Titograda i Podgorice s jedne i Podgorice i Londona s druge strane. Također, vrijedi spomenuti zabavnog i uvijek dobrog Petra Božovića kao taksista koji je od svih glumaca valjda jedini ispravno shvatio svoju ulogu. Božović kao comic-relief stvarno donekle skreće pozornost s pretencioznosti koja je ukrala film.

U osnovnoj priči o korupciji, ubojstvu i osveti stvari stvari su predvidljive. Govorimo o sredini devedesetih, vremenu kad korupcije nije nedostajalo, a za ubojstvo nije trebao neki poseban povod. Mafija je uvijek mafija, u ratu samo legalnija nego inače. Druga priča, u današnjem vremenu, tiče se našeg naratora, malog Voje (Filip Đuretić) koji će, osim što nam priča prošlu priču, cijeli film provesti u nastojanju da izgubi nevinost sa svojom djevojkom Danicom (Anđela Mićanović). Potraga za gubljenjem nevinosti (doslovno) cijeli će se film preplitati s prisjećanjima na izgubljenu nevinost u odnosu Stanka i Lele (Branka Stanić) ili čak Stanka i Podgorice općenito.

U tim potragama postoje određena zajedničke točke, ali i nekoliko neodgovorenih pitanja: Zašto Stanko odabire trenutak koji nikako ne bi smio odabrati za obračun?: Zašto se sve daljnje odluke u filmu prikazuju kao posljedice tog jednog postupka iako je odmah jasno da to i nije tako?

Stekao sam dojam kako je Vukčević htio postići naraciju koja bi romansirala Crnu Goru i Podgoricu na isti način kao što je primjerice „Montevideo“ romansirao Beograd, ali ne samo da nije uspio nego ih je nakupljanjem klišeja na kliše pretvorio u jedva probavljivu, jedva gledljivu karikaturu.

Šteta je to, jer gledajući promotivne materijale za film nešto je kliknulo, potencijal je postojao. Ovako, moram zaključiti kako Crna Gora, Podgorica i rock'n'roll zaslužuju bolji film. Vukčević je u želji da napravi puno, snimio film koji može funkcionirati jedino i samo kao treš. Nekako sumnjam da mu je to bila namjera.