Bryan Fuller je 2003. napisao seriju koja je imala kao temu život poslije smrti. Omiljena "Tko živ, tko mrtav" bavila se "posrednicima" između svijeta živih i svijeta mrtvih i tad je već bilo jasno da je ono "poslije smrti" zanimljiva i podatna tema s kojom se može učiniti puno toga, a da film pritom ne mora nužno pripadati žanru strave. Film "Pizzeria Kamikaze" u tom smislu je još provokativniji jer spaja društvenu kritiku, triler i komediju (i film ceste donekle) u priču koju nose - samoubojice. Provokativnost samoubojstva, šokantnosti koju taj čin izaziva, kao i pripadajuća moralnost nije nešto što pretjerano zamara kako gledatelja tako i film. Samoubojice imaju svoj prostor nakon smrti, svoj vlastiti limb u kojem funkcioniraju kao svojevrsni odmetnici zagrobnog života. Odmetnici zato jer taj zagrobni život nije onakav kakav zamišljamo. Nema raja i pakla, u slučaju samoubojica nema Danteovih krugova pakla već je sve "u biti isto kao i prije, samo malo gore."
Glavni junak Zia radi kao dostavljač pizze u naslovnoj pizzeriji i njegova je perspektiva u zagrobnom životu još morbidnija nego što je bilo sivilo stvarnosti. Stvarnost SAD-a koju posredno ovim filmom prikazuje Dukić je također besperspektivna i odmak je od onog klasičnog prikaza američkog sna kojim smo mi koji tom kulturnom krugu ne pripadamo ipak na neki način inficirani (bez obzira smatrali taj san idealom ili travestijom). Dukićeva je Amerika realna i crna, apatična. Dukićev zagrobni život se također ne razlikuje previše. Kao da nam "Pizzerija Kamikaze" želi poručiti da se trgnemo dok imamo šansu u stvarnom životu. Naime, ako stalno čekamo da netko donese tu odluku umjesto nas ili se nadamo da će u nekom od mističnih mjesta biti bolje možemo se gorko razočarati i završiti još koju stepenicu ispod one na kojoj se trenutno nalazimo. Slično kao i biblijska priča o talentu koji je zakopan pa se na kraju ne iskoristi.
Iako se to ne bi moglo zaključiti iz morbidne teme, "Pizzeria Kamikaze" je ustvari pozitivan film. U tom morbidnom svijetu samoubojica emocije su još snažnije jer se kroz čitav film provlači čežnja za drugom šansom. Kad Zia sazna da je njegova djevojka iz stvarnog života također počinila samoubojstvo krenut će na put kako bi ju pronašao. No, kao što u stvarnom životu ništa ne ide po planu tako ni u ovom poslije smrti neće sve ići baš onako kako je zamislio. Iako je priča "Pizzerije Kamikaze" prilično jednostavna ne želim kvariti užitak gledanja. Film Gorana Dukića jedan je od onih koje čovjek ne zaboravi nakon što ih pogleda. Likovi u filmu su simpatični i uvuku se pod kožu. Mikal, bitan lik u priči, čitavo vrijeme nastoji pronaći one koji su "one glavne i odgovorne" tog nevjerojatnog mjesta u kojem je sve, pa i zakoni fizike, izokrenuto naglavačke.
Teško se poigravati sa životom poslije smrti na način na koji to radi Dukić i čitavo vrijeme održavati film zanimljivim i privlačnim za gledanje. Kad bih birao glumca koji će glumiti u filmu ovog tipa i razriješiti sve niti radnje kao gordijski čvor vjerojatno bih napravio isti odabir kao i on. Tom Waits je savršen odabir u ulozi Knellera, tajanstvenog tipa što cijeli svijet promatra malo drugačije.Waitsov lik postaje sve važniji kako se film približava kraju. Imao sam dvije bitne asocijacije dok sam gledao "Pizzeriju Kamikaze". Prva me je (zbog jednog naročitog detalja u filmu) podsjećala na Waitsovu pjesmu " Way down the hole" kojom je počinjala kultna HBO-ova serija "Žica", a druga je izvrsni strip "Custer" koji su 1986. napisali Carlos Trillo i Jordi Bernet. "Custer" se na jednak način kao i "Pizzeria Kamikaze" poigrava odnosom morbidnog, nadrealnog i stvarnog s jakim referencama na besmislenosti modernog života. Teško je naći nešto referentno i intrigantno u mjeri u kojoj je to ovdje uspjelo. Baš zbog toga mogu reći kako "Pizzerija Kamikaze" zaslužuje svoj kultni status i vjerne sljedbenike, a nama koji imamo privilegiju nakon dugo vremena gledati rad Gorana Dukića na hrvatskim ekranima može dati uvid u film koji je možda neopravdano prošao ispod radara.
Ljudi su već pomalo umorni od usiljenog humora, ukalupljenih likova i izvještačenog govora. Možda nam treba malo dobrog, kritički nastrojenog i uvrnutog trilera kako bi se trgnuli i shvatili kao i likovi u "Pizzeriji Kamikaze" da imamo samo jednu priliku za izlazak iz apatije. Kad vidimo sami sebe izokrenute u zrcalu onda više ne možemo nazad jer je na koncu apatija (kao i svaki strah) najjača kad se o njoj šuti.
Ocjena: 8/10
This work is licensed under a Creative Commons Attribution-NoDerivatives 4.0 International License.