Onog trenutka kad je postalo jasno da HRT kreće s emitiranjem serije o osamdesetima u Zagrebu bilo je jasno da će javnost biti podijeljena. Postojalo je nekoliko mogućih smjerova u kojima će se kretati kritika te serije čak i prije nego što je prva epizoda emitirana a neke od najčešćih uključivale su pretjerano romantiziranje perioda i naglašavanje pozitivnih na uštrb negativnih stvari kako dekade u pitanju tako i političkog sustava u kojem se odvijala. Nakon pogledane prve četiri epizode dugo iščekivane serije kritike i mišljenja su podijeljena ali se serija i dalje gleda što je, s obzirom da je riječ o domaćoj produkciji, svakako pohvalno.
Nakon prve epizode u ponedjeljak zapanjila me količina kritika koje su, odreda, seriju dočekale na nož. Prije toga sam imao prilike čitati kritike kolega koji su pogledali prve tri epizode u "Kinu Europa" i one su sve bile iznimno pozitivne. Količina negativnosti i žuči koja se izlila na društvenim mrežama i portalima nakon emitiranja prve epizode jako me neugodno iznenadila. To vjerojatno ima veze s mojom devizom da svakoj TV produkciji treba dati nekoliko epizoda da se razigra. Sjećam se slučaja "Žica" kad me serija uopće nije uhvatila nakon prve dvije epizode ali kad se kasnije razigrala do dana današnjeg mi je ostala najbolja serija koju sam ikad pogledao. Ne namjeravam uspoređivati neusporedive stvari ali čini mi se, ako s američkim serijama imamo strpljenja i dajemo im šansu, da one hrvatske zaslužuju barem isti tretman (ako ne i malo blaži s obzirom na uvjete u kojima se razvija).
Puno se također pričalo i o proračunu serije pa se tih milijun kuna po epizodi zbilja čini kao velik novac ovako "na prvu." No, je li to baš tako? To jest velik novac za naše prilike ali kad vidim s kojim serijama se CBS uspoređuje onda je taj novac ustvari minoran. Jednostavno istraživanje pokazuje da je recimo francuska serija "Spirala" po epizodi vrijedna 1.250 000 dolara dok je također francuski "Les Revenants"/"Duhovi" po epizodi "težak" 1.375 000 dolara, danski "Braquo" je tek neznatno niži sa 1.275 000 a "američki sitcom "Uvijek je sunčano u Philadelphiji" košta prosječno 917 000 dolara po epizodi. One najskuplje produkcije koštaju od 4 - 6 milijuna dolara po epizodi. Jednostavna ekonomska računica ovdje pokazuje kako su one europske serije gornjeg doma teške 4 - 6 milijuna kuna po epizodi što čini svaku daljnju usporedbu "Crno bijelog svijeta" s njima u najmanju ruku nepoštenom. Milijun kuna po epizodi jest velik novac za hrvatske prilike ali u kontekstu usporedbi koje je u prvom tjednu emitiranja pretrpio CBS u najmanju ruku nije dovoljno velik.
Ajmo na čas i to staviti na stranu. Priznat ću da se Kulenović, zajedno s Mirkovićem, malo zaletio kad se je u reklamiranju serije pozivao na stopostotnu autentičnost. Većina kritika u prvom tjednu emitiranja ga je tu ulovila za riječ. Nemoguće je s tim budžetom postići stopostotnu autentičnost jer se Zagreb toliko promijenio u zadnjih 40 godina da se neki gafovi naprosto nisu mogli izbjeći. Neki, poput Kipovih zulufa u JNA, jesu. To "pumpanje" očekivanja naštetilo je recepciji serije gotovo jednako kao i nelogična odluka o svakodnevnom emitiranju četiri dana u tjednu. Smatram kako bi daleko bolja bila odluka o emitiranju dva puta tjedno a ne bi bilo loše da se za ubuduće razmisli o praksi manje epizoda po sezoni koje bi bile duže. Prva epizoda domaćih produkcija bi svakako trebala biti na razini malog TV filma kako bi se ubuduće izbjegla ovakva situacija kritiziranja čitavog materijala nakon samo 45 minuta emitiranja. Prošla su četiri odlomka teksta a ja još nisam ni dotaknuo samu seriju, više iznoseći svoje mišljenje o kritiziranju svega što je domaće produkcije nego što sam pisao o samim epizodama i akterima serije.
"Crno bijeli svijet" nije serija bez mana. One su itekako vidljive već u prvoj epizodi. Osim onih koje su "zatrpale internet" a tiču se scenografije i nelogičnosti unutar nje odmah u prvoj epizodi bilo je vidljivo kako će praktički svi glumci stariji od 30 imati prilično ukalupljene uloge u kojima će im se likovi boriti s klišejima. Neurotična majka Ksenija (Jelena Miholjević), njen sadašnji muž Dominik (Franjo Kuhar) i bivši Jura (Sreten Mokrović) ponekad su u toku ove četiri epizode izgledali kao da su ispali iz neke druge serije tipa "Naši i vaši" ili "Stipe u gostima" i čini mi se da naši scenaristi općenito u TV produkciji imaju problema s odmicanjem od klišeja koje gledamo već godinama kad je riječ o imalo zrelijim ljudima. Iz te priče namjerno sam isključio Jagodu (Anica Dobra) i Dunju (Elizabeta Kukić) koje svaka na svoj način doprinose odmicanju od već ustaljene potke srednjovječnih ljudi koji robuju svom poslu i pomalo sapuničastim zapletima od kojih kompletna veća priča baš i nema prevelike koristi iako se možda s tim likovima i namjerno odlazilo u svojevrsnu kariktaturu. Čak i ti likovi, takvi kakvi jesu, imaju svoje momente pa je recimo pamtljiva scena u drugoj epizodi, kad se Dominik i Žac samo gestikulacijom i pogledom sporazume preko retrovizora praćeni singlom "Bijelog Dugmeta".
U novovalnoj glazbi počiva i snaga serije, a današnje mlađe generacije neke stvari nisu ni imale dosad gdje susresti. Ta didaktička razina serije je ovdje izuzetno bitna a može se vidjeti i po pitanju koje je ovih dana nagrađeno na službenoj "Facebook" stranici serije: "kakav to oni kockasti CD slušaju u autu?" To pitanje, postavljeno od strane sedmogodišnjeg dječaka, na neki način simbolizira i releventnost serije usprkos svim njenim kritičarima. Ili da pojednostavim još više, koliko je današnjih klinaca u rukama držalo "Alana Forda", gramofonsku ploču i znaju li (čak i oni desetak godina stariji) čemu su služili kasetofoni i video-rekorderi? Također, a to je moj osobni stav, počne li itko od današnjih klinaca zbog serije slušati "Azru", "Idole", "Termite", "Čorbu" ili "Haustor" umjesto nekih drugih alternativa koje se nude po mjestima za izlaske serija će ispuniti svoju svrhu.
Ono što me posebno zasmetalo u kritikama ove serije što na portalima a što u medijima je kritiziranje mlađe generacije glumaca koji su, po meni, svi od reda puno opuštenije i kvalitetnije odradili svoj posao od njihovih (doduše i lošije napisanih likova) starijih kolega. Posebno mi je veliko iznenađenje Filip Riđički od kojeg, moram priznati, nisam očekivao ovako dobru ulogu (eh, što sapunice naprave očekivanjima) u kojoj će uspjeti iznijansirati humor, romantiku i stavove koji su (iako ponekad malo prenaglašeni) odlično uklopljeni u priču. Usprkos zaista velikom gafu sa zulufima u JNA koji sve više gledatelja ističe i koji bode u oči, Kipovi vojnički dani prikazani s dozom satire i humora uspjeli su izbjeći pretjeranu politizaciju i guranje serije u neke sfere u koje su se i previše puta gurale produkcije naše državne televizije prethodnih godina. Iako je zbilja pomalo sumnjivo da se glavni lik u predigri Titove smrti toliko bavi glazbom u vojsci (pogotovo nakon prekomande) i iako su zaista promašene karakterizacije njegovih nadređenih, s Kipovim se danima u vojsci može saživjeti i ako se promatraju kao satira onog vremena i uživati. Meni se recimo usjekla nezapaljena cigareta na kraju druge epizode i vrlo intrigantno izveden poljubac s Marinom u četvrtoj epizodi serije.
Ljudi koji su živjeli te osamdesete u Zagrebu prilično glasno prigovaraju nedovoljno dobro dočaranoj atmosferi izlazaka tog vremena ali serija se, zasad, izuzev prve epizode tim pitanjem nije ni pretjerano bavila. Pošto u njoj možemo pratiti Kipovo sazrijevanje u vojsci (u skladu s onom "Parnog Valjka": "jesi li primijetila da se klinci mijenjaju kad se nakon vojske kući vraćaju") i odrastanje njegovog mlađeg brata Željka (Karlo Maloča) vjerojatno ćemo dobiti i prilično dobar prikaz tih izlazaka za čak dvije generacije mladih. Žac je lik koji je zasad pridobio najviše simpatija od ljudi s kojima sam razgovarao, pogotovo scenom na kraju treće epizode kad su njegova očekivanja ispala nešto sasvim drugo. Maloča dobro glumi tinejdžera ljutog na cijeli svijet a njegova zaljubljenost u Unu poprima zanimljive razmjere. Una je meni jedno od najugodnijih iznenađenja dosad, dobro dočarana maturantica koja ni sama ne zna kamo bi sa sobom na toj razmeđi rocka, punka i odrastanja i moram priznati da sam zadovoljan kako ju je zasad prikazala Kaja Šišmanović.
Sara Stanić i Slavko Sobin su možda i glavni razlog moje tvrdnje kako mlađi glumci vuku cijelu seriju. Pokretači radnje u zadnjoj epizodi ovog tjedna ali i iznimno zanimljivi likovi svatko za sebe, Marina i Žungul su komplementarni Kipu. Ona u svojoj ozbiljnosti a on u zafrkanciji. Kipo je taman na pola puta između njih dvoje ali za pretpostaviti je kako će se pravi zaplet dogoditi tek kad se on vrati iz vojske. Marina je u cijeloj seriji (uz Žaca) najkompleksnije napisan lik. Od nje smo dosad vidjeli najviše karakternih osobina a, primijetili su oni koji u tom imaju više iskustva, najbolje je i stilski pogođen lik koncu sedamdesetih i početku osamdesetih. Problem je što mi se nekad čini da su se scenografi zagubili u puno kasnijim osamdesetima a one, barem u seriji, još nisu došle. Marina nema tih problema, a njen odnos sa Žungulom u odsutnosti Kipa jedan je od najzabavnijih dosad. Slavko Sobin, Sara Stanić i Riđički mogli bi stvoriti zanimljiv trokut u narednim epizodama i jedan od su od najvećih zaloga mog optimizma glede serije općenito. Vidim da kritika voli pljuvati mlađe glumce i moram priznati da ne znam koji je tome razlog. Vjerojatno, barem je takvo moje mišljenje, vole vjerovati kako nam je gluma "umrla" s Radom Šerbedžijom i Mirom Furlan i kako sve ovo iza nije vrijedno spomena.
Još jedan prigovor s kojim se često susrećem jest da u seriji nema neke radnje. Tek je četvrta epizoda od planiranih 12 iza nas, otvorene su karte, upoznali smo likove i naviknuli se (ili ne) na njihove propuste i gafove. Nije baš da dosad svake godine izbacujemo hrpu domaće produkcije pa da seriju ovog tipa imamo sa čime usporedivati. Meni je, barem dosad, od nje bolja samo "Počivali u miru" što više govori o nedostatku domaće produkcije nego o kvaliteti "Crno bijelog svijeta". Ponajviše iz razloga jer i nakon četiri epizode smatram da je za neku ukupnu ocjenu premalo. Nadam se, doduše, da će se ostvariti plan autora da snime cijelo desetljeće jer sam mišljenja da serija sa svakom sljedećom sezonom može biti sve bolja. Problem je, hoće li i autori zajedno s gledateljima shvatiti da su si sami stvorili zamku prevelikih očekivanja u koju su upali i hoće li buduće najave biti u skladu s ograničenjima koje postavlja što HRT što proračun serije. Mislim, nije da je HRT nezavisan kao HBO pa da si mogu dozvoliti tu razinu scenarističke i produkcijske slobode. Čini mi se, kako je već spomenuto, kako je malo leksika i "sočnosti" u seriji žrtovano zbog prime-time termina i kako bi za samu seriju možda bilo bolje da se emitira u kasnijem terminu s malo slobodnijim govorom i obradom teme. Također, čini mi se da su autori htjeli ubaciti dramu, komediju i poludokumentarni pristup u jednu seriju ali su u ovom formatu dosta ograničeni pa mi kao gledatelji dobivamo dojam "svega pomalo, ali ništa konkretno".
Kakogod, tek je trećina serije iza nas. Premalo za ikakvu ozbiljniju analizu. Meni je prvi tjedan emitiranja usprkos nekim zaista trivijalnim greškama (koje su se mogle vrlo lako izbjeći) zabavan i gledljiv. Naredne epizode će odlučiti hoće li tako i ostati ili će i cijela priča biti labavo povezan mozaik osamdesete u kojem nema dovoljno ljepila da bi ostao koherentan. Nadam se da ova sezona biti biti samo početak slike jednog desetljeća u kojoj ćemo uživati i narednih sezona. Ne bi nam škodilo da nekad otupimo oštricu pljuvanja i kritike i počnemo cijeniti ono što imamo. Ako je ova serija početak produkcije kojom će HRT konačno početi ispunjavati svoju primarnu svrhu onda od mene ima prolaznu ocjenu. Barem zasad. Dosta toga će biti jasnije već idućeg tjedna.
This work is licensed under a Creative Commons Attribution-NoDerivatives 4.0 International License.