Filmsko putovanje u Južnu Ameriku obično ode u Brazil ili Argentinu, no želim se osvrnuti na izvrstan film "No", čileansku nominaciju za "Oscara" za najbolji strani film 2013. "No" nas vodi u svijet marketinga, političkih diktatura i pokreta otpora što se naizmjence isprepliću, te nam daje uvid u čileanske osamdesete i priču o diktaturi na izdisaju. Emocije koje "No" izaziva tokom gledanja variraju od komedije do tragedije, a nakon što završi ostavlja dojam nesvakidašnjeg filmskog ostvarenja u kojem se prepoznaje više svakodnevnice nego što bi si bilo tko od nas bio u stanju priznati.
Film progovara o 5. X. 1988., važnom datumu novije čileanske povijesti. Tad je, naime, održan referendum o nastavku vladavine A. Pinocheta. Revolucija nikad nije laka, uvijek je prepuna prepreka i teško je o njoj progovoriti na inteligentan način. "No" je ponuđeni referendumski odabir, no isto tako "No" je i odabir koji je od mnogih unaprijed osuđen na propast. Otpor vlasti središnja je tema filma, a groteska kojom se već propala vlast nastoji održati izaziva smijeh vrijedan najboljih komičnih ostvarenja. Da se ne bi prevarili, "No" je ozbiljan film koji ne govori samo kako "ne znači ne", on govori ne kiču i ispranosti mišljenja kakvo je moguće prepoznati samo u jednoobraznim sustavima u kojima je svako mišljenje drugačije od "aktualnog" unaprijed osuđeno na propast.
U središtu se priče nalazi René Saavedra (Gael García Bernal), mladi kreator kampanja koji na sebe preuzima naizgled neizvedivu zadaću kreiranja kampanje za "No" opciju. U filmu čiji nas poludokumentarizam, tehnika boja i stvarne scene vraćaju u osamdesete često se zapitamo gledamo li igrani ili dokumentarni film. Priča je uvjerljiva, nema pretjerivanja i glumci su odradili svoj posao na intrigantan način. Film postavlja neka zanimljiva pitanja koja su dotaknuta samo implicitno. Uzroci Pinochetove diktature, vojni puč i sudbina Salvadora Allendea dotaknuti su samo rubno, ali da se naslutiti provučeno pitanje američke umješanosti u problematiku.
Bez namjere da dublje ulazim u teorije koje se u filmu impliciraju, moram napomenuti kako je Bernal ovdje odradio sjajan prikaz čovjeka koji unutar sustava u kojem kreativnost nije poželjna ipak uspijeva ostvariti ambicije. Njemu ne treba kampanja za "No", barem ne kad se površinski zagrebe, ali iznutra Saavedra shvaća kako će, odbije li, propustiti priliku ostaviti trag. Redatelj filma Pablo Larrain odlično izmjenjuje stvarne snimke čileanskih osamdesetih s igranim dijelom filma dajući nam tako pečat autentičnosti. Moć vizualnog u svrhe propagande jedna je od tema koje nadilaze medij filma, a u trenutku dokumentarističkih prikaza Pinochetove vladavine postajemo bolno svjesni kako ovo što gledamo na filmu nije samo fikcija. Čak su i fikcionalni kadrovi snimljeni istom tehnikom kao i dokumentarističke snimke i u pojedinim trenucima teško je odijeliti je li ono ispred nas ustvari stvarnost ili fikcija. Koliko god da nas namjerno dovodi u tu zabludu i briše granicu, redatelj drugdje savršeno pogađa mjeru. Iako je svjestan da prikazuje ključan politički događaj novije povijesti Larrain ne preuveličava osamdesete i ne radi superjunake od svojih protagonista. "No" je jedan od onih filmova kod kojih bi prenaglašavanje bilo pogrešno, ono što se pred nama odvija samo je po sebi dovoljno veliko.
"No" je odličan film za vrijeme rezignacije i apatije. "No" je i podsjetnik kako promjena ne dolazi sama po sebi. Gledajući film palo mi je na pamet kako "revolucija jede svoju djecu", a parafrazirao bih kako je to vjerojatno tako jer se događa prerijetko. Zbog toga što je rijetka, uvijek je gladna.
"No" je prekrasan i rijedak dragulj, ali je istodobno i dokument vremena. Film koji s užitkom preporučujem.
IMDB
Ocjena: 8/10
This work is licensed under a Creative Commons Attribution-NoDerivatives 4.0 International License.