Kad se nabrajaju najbolje nogometne momčadi u povijesti vrlo vjerojatno će pri samom vrhu biti momčad Brazila iz 1970. godine. Te godine Brazil je osvojio treći naslov svjetskog prvaka i dobio priliku da trajno zadrži kup Julesa Rimeta. Momčad koja je ostvarila taj pothvat obilovala je imenima poputt Peléa, Rivelinha, Jarzinha i po Zvonimiru Magdiću Amigu, poznatom kroničaru nogometne igre, igrala jedan od najljepših sustava ikad primjenjenih u nogometnoj igri. U isto vrijeme Brazil je bio pod vojnom diktaturom, a najvažniju sporednu stvar na svijetu diktatura je koristila da skrene pozornost sa stvarnih problema u društvu. Ako to zvuči poznato, film o kojem govorim ima toga još što će zvučati zastrašujuće slično potezima na koje smo od naših političkih garnitura već oguglali. "Godina u kojoj su mi roditelji otišli na odmor" u središte priče stavlja malog Maura, dječaka koji je zaluđen nogometom i kojem predstojeći Svjetski kup predstavlja najvažniju stvar u životu. Zaplet filma kreće kad roditelji ostave Maura kod djeda "kako bi otišli na odmor". Kad se Mauro pojavi u židovskoj zajednici Sao Paola saznat će da mu je djed netom umro od srčanog udara, a brigu će o njemu preuzeti konzervativni Schlomo. Postepeno, Mauro će sazrijevati. Otkrit će kako ima i važnijih stvari od nogometa, a i kako "odlazak na odmor" nije ono što se na prvi pogled čini.
Film brazilskog redatelja Cao Hamburgera odvodi nas u svijet odrastanja. No, pogled koji nam servira pogled je na dikataturu očima djeteta. Dječja naivnost i sposobnost postavljanja pravih pitanja ovdje pogađa u notu, a s vremenom ni nogomet neće biti dovoljna distrakcija od onoga što se oko njega zbiva. Zanimljivo je promatrati dramsku strukturu ovog filma. Radnja se odvija oko Maura, ali njegov pogled na disidente i na malu židovsku zajednicu u koju je nevoljko uključen često je pun kritike i nerazumijevanja. "Godina u kojoj su mi roditelji otišli na odmor" svrstava sve one pasivne promatrače nepravde u roditelje koji "odlaze na odmor" ne brinući se tako za budućnost vlastite djece. Ispada, naposljetku, kako kvarni sustavi najbolje uspijevaju kad se o njima šuti.
Maurovo se djetinjstvo do odlaska u Sao Paolo vrti oko nogometne lopte. Kad dođe u veliki grad on će se suočiti s čarima odrastanja i oko njega će se početi događati prva istraživanja spolnosti i preispitivanje društvenog sutava u kojem živi. Mauro se neće libiti preispitati i religiju kojoj sam nikad nije pripadao, a čijim se pravilima dužan prilagoditi. Cao Hamburger tu majstorski nijansira priču. Spoj konzervativne židovske zajednice i lijevog ekstremizma je zanimljiv savez protiv ultimativnog zla vojne diktature. U situaciji u kojoj se velike sile igraju (hladnog) rata, Brazil traži identitet. Potraga za tim identitetom namjerno je stavljena u oko idealistički nastrojenog djeteta jer svaka generacija želi da njihovoj djeci bude bolje nego njima. "Godina u kojoj su mi roditelji otišli na odmor" radnju svrstava na ono najvažnije dok nam skreće pažnju na život naroda upozoravajući nas tako da se, ma što ekstremisti govorili, interesi diktature vrlo često ne poklapaju s interesima naroda. U tom smislu skretanje pažnje je nužno. Sve manjkavosti sustava postaju nevažne onog trenutka kad s centra krene nogometna lopta, gotovo dvije tisuće godina kasnije formula po kojoj su "igre" dovoljne čak i kad kruha nema i dalje pali.
Djetetu poput Maura takvi su zaključci nevjerojatni. Reklo bi se da i režiser odbija povjerovati u njih. Kad bi to učinio ton filma odlutao bi u posvemašnji pesimizam. "Godina u kojoj su mi roditelji otišli na odmor" nije pesimističan film. Baš naprotiv, kad Brazil osvoji taj treći naslov svjetskih prvaka Mauro vjeruje da će ga budućnost odvesti u bolje sutra, pa čak i onda kad se suoči s nerazumnošću i surovošću diktature iz prve ruke. Paradigma u kojoj se dvije nespojive krajnosti spajaju u (doduše labavi) savez protiv nerazumnosti itekako podsjeća na podjelu snaga u Drugom svjetskom ratu, a ono što je donekle bizarno i stravično je da takvim savezima možemo biti svjedoci i danas. Za to što je u ovom filmu to prikazano tako uvjerljivo zaslužan je i glavni glumac Michel Joelsas koji je pogodio sve nijanse odrastanja, tvrdoglavosti i puberteta toliko uvjerljivo da je njegovo razočaranje gotovo opipljivo. Razočaranje koje Mauro doživi kad shvati kako na svijetu nije sve idealno, kako "odlazak na odmor" ima više značenja i kako ima bitnijih stvari od nogometne lopte može se usporediti s trenutkom u kojem dijete shvaća kako Djed Mraz ne postoji. Jedna se iluzija ruši. Ono što ostaje nakon nje je, u dobru i u zlu, život. Naivnost i nevinost u ovom filmu idu ruku pod ruku, skoro kao religija i socijalizam. "Godina u kojoj su mi roditelji otišli na odmor" ne smatra se bez razloga uz "Grad Boga" jednim od najboljih brazilskih filmova ovog stoljeća.
Brine to što njegova tema ostaje prisutna i što se čini da su mu ekstremi jači nego ikad. U tom spoju suprotnosti nogomet je zbilja "najvažnija sporedna stvar na svijetu" čak i kad ga igra jedna od najboljih momčadi u povijesti. Godine prolaze, metode ostaju iste. Pitam se, doduše, ako svi "odemo na odmor" tko će se sutra veseliti metaforičkoj nogometnoj lopti? Bez iluzija, naime, realnost nema smisla. Ako prihvatim tezu da smo mi "roditelji" iz naslova, tad bi bilo dobro da barem iluzije ostavim onima koji dolaze nakon mene. Bez njih ostaju samo ideološke floskule i parole što se neovisno o opredjeljenju, mjestu ili vremenu radnje vrte u krug.
Mauro je ovdje ona Kiševićeva "točka izvan kruga". U tom me smislu jako podsjeća na "Malog princa" što je najveća pohvala koju mu mogu dati.
Ocjena: 8/10
This work is licensed under a Creative Commons Attribution-NoDerivatives 4.0 International License.