Smjestiti horor seriju u bolnicu danas nije neko iznenađenje. Mnogima je sama pomisao na bijele kute, sterilne hodnike i odvojenost iz svog okruženja ravna filmu strave. No, kad je Lars von Trier 1994. snimio „Riget“ horor bolničkih serija nije bilo, a njegov prikaz tog straha kasnije je nadahnuo manje ili više uspješne adaptacije. „Riget“ je zanimljiva i drugačija serija. Serija koja, kad se sažme u dvije do tri rečenice, djeluje prazno i trivijalno. Zbilja, da nije riječ o Danskoj i Von Trieru, vjerojatno bi i ispao trash na koji vuče. Ovako, mini-serija o bolnici opsjednutoj demonima zasluženo drži visoko mjesto na svim listama najboljih mini-serija u povijesti. Sve to usprkos izlizanoj premisi, efektima iz devedesetih i glazbi koju bismo prije smjestili u sapunicu nego u horor seriju. „Riget“ na prvu ne zaokuplja pozornost gledatelja odraslih u 21. stoljeću, ali to je jedna od onih serija koja, kako odmiče, sve više uvlači. Prava strava u toj danskoj bolnici krije se u ljudima. Ljudima koji su, kako to obično biva demonskiji od onih što ih opsjedaju.
Lars Von Trier je vjerojatno svjesno seriju napisao s tako trivijalnom premisom. U trenutku kad ga vidimo na ekranu postaje nam jasno kako nam prava uzbuđenja tek slijede, a „Riget“ će postati fantastičan miks bolničke i horor serije ako mu na početku emitiranja podarimo samo malo – strpljenja. Baš to strpljenje osnovna je razlika između modernog gledatelja i gledatelja devedesetih jer, zbog kvantitete sadržaja, rijetko tko ima vremena čekati razradu priče. „Riget“ je jedna od serija koja zasalužuje strpljenje. Odličan je to odabir za noć vještica, a u nekoliko ću narednih odlomaka nastojati objasniti zašto je tome tako.
„Riget“ je spoj bolničke sapunice i fenomenalnog horora. Na neki način, rekao bih, Von Trier parodira sapuničasti element tako da ga vodi u ekstrem strave. Definicija dobrog horora pojednostavljeno bi smjestila obične ljude neobične situacije koje iz nekog razloga izazivaju strah. Onog trenutka kad je taj strah dobro pogođen i kad se u tim „običnim ljudima“ gledatelj može prepoznati (i sukladno tome – prestrašiti) govorimo o dobrom hororu. Von Trier upravo to potencira u seriji „Riget“. Središnje pitanje serije „zašto se mrtva djevojčica pojavljuje u dizalu“ isprepleće se sa zamršenim svijetom bolničkih ega i birokracije, pacijentima koji (nismo sigurni) su možda vidoviti i istraživanjem granice tolerancije gledatelja. Lars von Trier u svojim filmovima uporno testira dokle ćemo ga istrpiti. Zato vjerojatno nema živućeg europskog redatelja koji izaziva oprečnije reakcije. „Riget“ je istodobno i strava i parodija. Likovi koji nastanjuju Rigshospitalet (skraćeno „Riget“) ponekad izgledaju kao karikature. Njihove prizemne težnje u očitom su kontrastu s natprirodnim događajima u bolnici. Von Trier odlazi i korak dalje u zamjeni uloga, pa u svom stilu ubacuje društvenu kritiku iz perspektive perača suđa koji boluju od Downovog sindroma. Na trenutke je, čini se, u bolnici sve okrenuto naglavačke.
Namjerno ovdje ne želim ulaziti previše u pojedine likove, njihove monologe o životu, razlici Švedske i Danske, moralu i korupciji. To je jedan od nazabavnijih trenutaka otkrivanja ove odlične serije koja je nadahnula i američku preradu koju potpisuje Stephen King („Kingdom Hospital“ (2004.)) „Riget“ je serija koju morate pogledati ako volite horor i skandinavske filmove i nije bez razloga uvrštena na „1001 film koji morate pogledati prije nego umrete.“ Prva sezona ima osam epizoda, ukupnog trajanja od 533 minute. Uživajte.
Ocjena: 9/10
IMDB
Ocjena čitatelja:
This work is licensed under a Creative Commons Attribution-NoDerivatives 4.0 International License.