“Chasing Shadows/Lov na sjenke” je jedna od britanskih mini-serija koje će voljeti ljubitelji kriminalističkog žanra čak i ako nisu pri samom vrhu produkcije. Sam naslov, lov na sjenke, govori nam kako su tema serije nestale osobe. „Lov na sjenke“, međutim, nije klasična potjera za nestalima. Radnja se, naime, zasniva na tezi kako su nestale osobe potencijalne žrtve serijskih ubojica. Kreator serije Rob Williams odlučio je priču začiniti karakterizacijom glavnog lika. Slično kao Tony Hill u „Žici u krvi“, glavni lik „Lova na sjenke“ ima problema s funkcioniranjem u društvu. Detektiv Sean Stone (Reece Shearsmith) boluje od Aspergerova sindroma. To ga čini idealnim za pronalaženje uzoraka među nestalim osobama, ali i izrazito problematičnim u funkcioniranju unutar kompromisu sklonog policijskog kolektiva. Njegova suradnica Ruth Hattersley (Alex Kingston) odigrat će ulogu poveznice između njega i ostatka odjela. Mini-serija od četiri epizode istražuje dva odvojena slučaja. Scenaristi su očito zamislili kompleksniju priču od toga i to nisu skrivali, no s obzirom na prikazano nisam baš siguran da će im se ideja ostvariti.
Dojma sam kako se scenaristi nisu mogli odlučiti žele li naglasak staviti na Aspergerov sindrom glavnog lika ili na slučajeve kojima se on bavi. Osnovni problem je prekratko trajanje serije. U samo četiri epizode, a od kojih su dvije jedan slučaj, bilo je nemoguće istodobno razviti kompleksne odnose među likovima i detaljno (pa i zanatski) obrazložiti slučajeve. Problemi u komunikaciji uzrokovani specifičnošću glavnog lika često su u drugi plan bacali intrige, a kad bi se misterija i probila na listi prioriteta onda su njena rješenja djelovala trivijalno. Čini mi se kako je pred kraj mini-serije, kad su očito odlučili baciti sve na kartu napetosti, postignuta određena ravnoteža. Nažalost, onog trenutka kad su i slučajevi i odnosi između likova trebali otići na stepenicu više – serija je završila.
„Lov na sjenke“ ima hvalevrijednu ideju. Progovara o problemu nestalih osoba kroz vizuru „onoga što vreba iza ugla“. Serijski su ubojice predatori koji, kako statistika pokazuje, često vrebaju najranjivije. Ima li što ranjivije od osobe koja je otišla od svog doma i koja je na margini društva gotovo nevidljiva? Doslovce, kako naslov kaže, u sjeni. Prve dvije epizode bave se nestankom tinejdžerice, a Sean i Ruth će rekonstruirati zašto je nestala i kroz cijelu prvu epizodu nastojat će odgovoriti na pitanje je li žrtva nestala ili je oteta? Početak je serije među lošijim dijelom mini-serije. Djeluje kao da smo sve to već vidjeli. Tinejdžerka nestala, policija koja ju traži i neprilagođen policajac koji kreće sam protiv svih. U 21. stoljeću, kad postoji toliko kvalitetnih krim serija, posezanje za klišejima može biti opravdano jedino ako se u cijeloj priči krije neki neočekivani ili samo dobro odglumljeni preokret. Nažalost, ovdje to nije slučaj, pa je čak i kostimografski prije vremena jasnije nego što bi trebalo biti tko je potencijalni počinitelj. U tom dijelu, Asperger glavnog lika ustvari izvlači seriju. Da nema njegovih problema u komunikaciji i pomalo šerlokovskog zaključivanja (pritom mislim na Cumberbatcha i njegova Holmesa koji mu je očito uzor) serija bi bila nezanimljiva.
Što se onda dogodilo u drugoj polovici serije? Zašto su druge dvije epizode značajno bolje? Prije svega, zato što su se makle od klišeja djece/tinejdžera u nevolji s kojim se kuburimo već nekoliko godina u raznoraznim serijama do te mjere da se čini da nitko više ne zna napisati zaplet da negdje ne nestane/bude pronađeno mrtvo neko dijete. Uz sav respekt prema empatiji koju to izaziva, malo originalnosti ne bi škodilo. U drugom dijelu serije maknut je naglasak s Aspergera na stvarni slučaj. Njegova zanimljivost i nepredvidljivost uvjetovala je i veću napetost pa su zadnje dvije epizode bile vrlo ugodne za gledanje. Jedino, Kingston i Shearsmith nikako nisu mogli pronaći kemiju potrebnu da bi njihovi dijalozi bili uvjerljivi.
Sve u svemu „Lov na sjenke“ ima zanimljivu ideju, dosta dobru glavnu ulogu i zanimljivu priču u drugoj polovici emitiranja. Čini mi se da scenaristi nisu sasvim znali što bi s likovima na početku, ali se i to popravilo kako je išlo prema kraju. Mislim, također, da bi ovakva serija procvjetala u drugačijem formatu emitiranja. Rob Williams je zamislio ambicioznu priču. Za seriju, ali i za ideju, šteta je što ITV nije dijelio tu ambiciju. Dobili smo gledljiv proizvod u kojem će ljubitelji žanra uživati, ali ni blizu najboljim ostvarenjima britanske produkcije zadnjih godina. Svejedno, nadam se drugoj sezoni. Ako je bude, to bi mogla biti sezona u kojoj će dobra ideja napokon doći do izražaja.
This work is licensed under a Creative Commons Attribution-NoDerivatives 4.0 International License.
0 komentari:
Objavi komentar