DANČI BIRA: "Restul e tacere / Preostaje tišina" (2007.) - Posveta ranim filmskim entuzijastima - MovieLand

“Preostaje tišina”, rumunjski film redatelja Nae Caranfila, zanimljiv je kinematografski pothvat koji na šekspirijanski način priča priču o nastanku filma “Rumunjska nezavisnost”, jednom od prvih dugometražnih filmova filmske umjetnosti. Film o filmu, motiv koji je teško uvjerljivo snimiti, uspijeva zadržati pažnju, a Caranfilova režija sjajno pogađa ravnotežu između drame i komedije. „Preostaje tišina“ (The rest is silence) je i posljednja Hamletova rečenica prije smrti. Caranfil ne skriva namjeru da njegov film funkcionira kao šekspirijanska posveta filmskoj umjetnosti. Upravo zato, zanimljivo je promatrati kako je uklopio sjajan prikaz Rumunjske početkom 20. stoljeća, očekivanja ljudi od stoljeća koje dolazi i likove koji nastoje promijeniti percepciju „pokretnih slika“ od zabave za neuke, niže klase u etabiliranu umjetnost. Pokretne sjene, kako ih se u filmu povremeno naziva, svjedočanstvo su za buduće generacije, a „Preostaje tišina“ odlično pokazuje sudar dva svijeta kroz svevremenske prepreke koje stoje na putu napretka i entuzijazma.

U Rumunjskoj 1911. godine u tijeku su pripreme za obljetnicu oslobođenja od Turaka. Rumunjska je vojska 1877. nadvladala Osmanlije, a filmska priča počiva na ideji o snimanju spektakla o tome koji bi bio i najduži u povijesti. Nitko film, „pokretne slike“, ne shvaća ozbiljno. Kazalište se smatra jedinom pravom umjetnosti. Film je, za ljude koji drže do kulture, razbibriga za neuke. Nakon što jedan od najpoznatijih glumaca rumunjskog teatra dio svog novca ostavi filmskim entuzijastima, glavni lik Grigore Ursache (Marius Florea Vizante) krenuti će u realizaciju sna. Kao i svi takvi snovi i ovaj se isprva čini trivijalan, a nitko pa ni njegov otac (poznati komičar rumunjskog kazališta) ne shvaća u čemu je štos s tim „slikama na zidu.“ Da stvar bude gora, Grigore je odbijen na Dramskoj akademiji i kako se čini njegovom ocu njegovo jedino izvjesno zanimanje je – garderobijer.

Sudar modernog i tradicijskog tematiziran je na početku filma. Teatar i film se doživljavaju kao konkurencija, a nitko ne vidi u čemu je dugoročna privlačnost tog pomodarstva. Glavni lik zasnovan je na stvarnom režiseru Grigoreu Brezianuu koji je 1911. snimio film „Rumunjska nezavisnost“. „Preostaje tišina“ priča donekle fikcionaliziranu verziju stvarne priče, ali u isto vrijeme postavlja pitanje iskrenosti i autonomije umjetnika u odnosu na producente i profit koje se, na ovaj ili onaj način, zadržalo u filmskoj industriji do današnjih dana.

Ako je Ursache umjetničko-redateljski kraj tog pola, onaj producentski dio sjajno utjelovljuje Leon Negrescu (Ovidiu Niculescu). Negrescu je neronovski lik, čovjek koji sam sebe smatra umjetnikom, ali i kako mu je životna misija potpomagati umjetnost. Barem se tako čini na početku. Negrescu svoju tragikomičnost pravda vjerom u umjetnost, no kako se film raspliće sve je očitije da ga pogoni isključivo profit. Negrescu je tajkun početka stoljeća, ali sliči svim tajkunima koji su na balkanskom prostoru uslijedili nakon njega. Sam lik baziran je na Leonu Popescuu, stvarnom producentu već spomenutog filma.

Svi filmovi nabijeni nacionalnim nabojem prijete da odlutaju u karikaturu. Caranfilov film to sjajno pokazuje, a baš su karikature nacionalizma i institucija među komičnijim trenucima filma. Također, kritika visoke umjetnosti kojoj ova „niska“ nije dovoljno dobra nekoliko puta u toku filma pokazuje svo licemjerje koje takvo razmišljanje sadrži.

Caranfil se igra formatima, bojama i metodama. Naime, dok je većina filma snimljena na „epski“ način, u širokom formatu u jednom dijelu filma format se slike mijenja u 1 : 33, a vjerojatno nije slučajno da je to baš dio u kojem se glavni lik uči redateljskom poslu. Također, te su scene važne, zato što čine objekt u fokusu udaljenijim od kamere, pa je važno primijetiti kako u tom trenutku slika dobiva sloj patine koji je valjda potreban kad se govori o snimanju prvog pravog dugometražnog filma.

Promjena formata slike nije jedina igrarija koju primjenjuje Caranfil. Boje u filmu su naglašene, posebno sepija i žuta, a pošto je većina filma u širokom formatu takva naglašenost boja u prvi plan izbacuje odličnu kostimografiju i scenografiju. Na koncu, tu je i po meni nepotreban animirani interludij koji film odvodi korak dalje prema karikaturi i pritom neodoljivo podsjeća na Manarin crtež. Također, mislim da nije slučajno što se taj interludij događa u Parizu koji je prijestolnica rane filmske industrije.

U cijelu epiku snimanja ubačena je i ljubavna priča. Doduše, ona se odvija samo u naznakama. Za priču je iznimno bitan odnos glavnog lika i tajnovite ljepotice Emile (Mirela Zeta) jer, tako se barem čini, njihove scene služe kao most između izražene komedije na početku do pravog zapleta i drame na kraju. Caranfil sjajno pogađa mjeru, pa komični i karikaturalni elementi ipak ne razvodnjavaju konačni završetak. Čak štoviše, pojačavaju glavnu poantu filma. Vrijedi istaknuti kako je fotografija filma fantastična, a kostimi Doine Levintzae odlično pogađaju vrijeme prijelaza stoljeća.

Film možemo promatrati kao sukob umjetnosti i kiča. Talentirani mladi redatelj Ursache u sukobu je s producentskim i nacionalističkim kičem (rumunjski generali, kralj i na kraju producent Negrescu) i čini se da u tom sukobu ne može pobijediti. Kronično nerazumijevanje pojma film i toga što je film ustvari oslikano je kroz objašnjavanje pojma redatelj rumunjskom kralju. On se zgraža nad njegovom ulogom, no baš takve prostore Caranfil koristi da nam da do znanja o kakvom vremenu govorimo. Nije, naime, čudno da kralj za pojam redatelj ne zna. Film je kao medij toliko mlad da pojam redatelj još ne postoji. Upotreba isječaka originalnog filma doprinosi vezivanju za likove i projekt. Nasmijao sam se uz film koji podiže raspoloženje jer sam ga doživljavao kao izvrsnu posvetu ranoj kinematografiji, a kad se dogodio zaokret ka drami i odveo me u drugu krajnost; ostao sam zatečen šekspirijanskom kvalitetom obrata.

„Preostaje tišina“ je tragikomedija, film koji se svakako isplati gledati. Svi su filmski elementi ovdje na visokoj razini, a moram priznati da me i 24 sata nakon što sam ga pogledao navodi na razmišljanje. „Preostaje tišina“ upozorava nas kako je film ustvari delikatna biljka, ali podsjeća nas da u rukama entuzijasta može biti i čarolija. Borba između čarolije i industrije je neizvjesna, ali dok je ovakvih naslova i smiješka nakon odjavne špice čini mi se da se ne moramo bojati.

„Film je izum bez budućnosti“, rečenica je koju je navodno izgovorio Louis Lumiere oko 1895. godine. Lumiere, kao filmski pionir, nije vjerovao da će filmska umjetnost zaživjeti. „Preostaje tišina“ film je o rumunjskim pandanima Lumiereu. Za razliku od njega oni su vjerovali kako jednom kad svjetla utihnu u kino dvorani i kad kinematograf zavrti projektor ludilo zašuti. Caranfil poručuje kako će, kad ih više ne bude, ostati pokretne slike. Umjetnost preživljava usprkos interesima, kiču i ludilu. Jer, kao i u Hamletu, ako nema emocija i umjetnosti „Preostaje tišina“.

Na sreću, uvijek se nađe neki Horacije.