RECENZIJA: "Ah-ga-ssi aka THE HANDMAIDEN / Sluškinja" (2016.) - Ljubav, požuda i pohlepa.


Vjerujem da nisam jedini koji s ogromnim nestrpljenjem iščekujem svaki Parkov film. "Ah-ga-ssi" ili na engleskom "The Handmaiden" premijerno je prikazan na ovogodišnjem filmskom festivalu u Cannesu i tad su krenule priče o novom fantastičnom uratku Chan-Wook Parka, redatelju koji je napoznatiji po remek djelu "Oldboy". Park se specijalizirao za osvetničke trilere, njegova 'Osvetnička trilogija' je poznata diljem čitavog svijeta, ali gledatelji koji prate njegov rad znaju da Park bez problema 'pliva' i drugim žanrovskim vodama. Zagriženi fanovi južnokorejske kinematografije sigurno su gledali Parkovu vampirsku horor romansu "Bakjwi" i neobičnu romantičnu komediju "I'm a Cyborg, but That's OK". U svom najnovijem uratku Park se odlučio za romantičnu dramu s nešto drugačijim pogledom na ljubav. Priča je to o ljubavnom trokutu satkanom od ljubavi i požude, zavjere, pohlepe i mržnje. "The Handmaiden" s tehničkog aspekta predstavlja sam vrhunac kinematografije i potvrđuje Parka kao jednog od najboljih režisera današnjice.


Radnja filma je smještena u kolonijalno razdoblje 1930-ih kad je Koreja bila pod japanskom okupacijom. Sook-Hee je djevojka odrasla bez roditelja koja je od malih nogu učena da bude prevarantica. Na zahtjev Fujiware, osuđenog kriminalca, koji se brine za djevojke u domu, Sook-Hee odlazi raditi kao sluškinja za bogatu japansku nasljednicu Hideko koja živi na velikom imanju u izolaciji. Fujiwara ima skrivene motive zbog kojih se želi približiti Hideko. Predstavlja se kao lažni japanski grof s namjerom da oženi Hideko i preotme joj naslijeđe. Ključnu ulogu ima Sook-Hee čiji zadatak je uvjeriti Hideko da se zaljubi u Fujiwaru, ali stvari se ne odvijaju prema planu. Hideko živi s ujakom Kouzukijem, pravim tiraninom koji ju također planira oženiti zbog bogatstva, a stvari postaju još kompliciranije kad se počnu događati neočekivane situacije između Hideko i njene nove sluškinje.


Baš kao i u ovogodišnjem "The Wailingu", kombinacija japanske i korejske kinematografije djeluje fantastično. Vrlo teško je riječima dočarati predivnu scenografiju, kostimografiju i šminku. Kompletan interijer je postavljen s jako puno detalja, a svaki od njih je vrlo značajan za film. Kuća je ogromna, ali gotovo uvijek je jedan lik negdje uz rub, s druge strane prozora, viri iza zida ili kroz neku sićušnu rupu. Takav način režije i snimanja omogućuje dubinsku karakterizaciju likova koja nije moguća samo na prvi pogled na njih i njihove dijaloge. Vrlo važnu funkciju u karakterizaciji likova imaju i brojna ogledala postavljena po kući. Park vješto koristi zrcalne odraze i na taj način otkriva skrivene poglede i namjere pojedinaca.


Režija je fantastična. Kao i u većini Parkovih filmova, radnja se ne odvija pravocrtno. Scenarij je podijeljen na tri različita vremenska perioda koji se naizmjence izmjenjuju i nadopunjuju. Zanimljiv je i odabir Parka da iste scene koristi po nekoliko puta tijekom filma, ali iz različite perspektive. Primjerice, istim se stilom poslužio Tarantino tijekom "Mrske osmorke" gdje se taj način pokazao vrlo intrigantnim i efikasnim. Još jedna stvar u "The Handmaidenu" podsjeća na Tarantina, a to je naracija likova koji otkrivaju događaje iz prošlosti dok se istovremeno nalaze u kadru.


Veliku kvalitetu scenariju daje njegova raznolikost. Uz glavnu priču u kojoj je fokus na zavjeri, javljaju se brojne teme kao što su ljubav, ljubomora, umjetnost i seksualnost. Već u prvom kadru vidljivo je da "The Handmaiden" pravi umjetnički film. I to ne samo zbog načina snimanja. Jedna od najvažnijih prostorija u kući je velika knjižnica u kojoj se okupljaju aristokrati. Tamo Hideko citira poeziju iz brojnih knjiga koje njen ujak posjeduje. Kako radnja filma teče tako i značenje poezije dobiva na većoj važnosti i otkriva neke osobine likova koje nisu vidljive na početku.


Park nudi svoju viziju ljubavi i seksualnosti. Grof Fujiwara ne želi iskoristiti Hideko, on želi da se ona zaljubi u njega. Nije mu privlačan intiman odnos s njom ukoliko ne osjeti privlačnost i privrženost. U "Stokeru" se Park već 'igrao' sa seksualnošću, ali pomalo rezervirano. U "The Handmaidenu" je otišao korak dalje. Nekoliko scena u filmu obiluje golotinjom, ali ona ne djeluje nimalo vulgarno. Parkove eskplicitne scene sadrže provokativne dijaloge, ali njegovi likovi su prepuni senzualnošću. Također, kadrovi su snimljeni iz nevjerojatnih kuteva i ne otkrivaju sve, ali govore jako puno.


Čak dva i pol sata istinskog uživanja. Drama s krimi zapletom, erotični triler i vrlo senzualna romansa u filmu koji je zaslužio da ga se pogleda nekoliko puta. Nije izostala niti ona poznata Parkova uvrnuta i mračna atmosfera s ludim 'twistom', ali maske padaju tek na kraju.


OCJENA: 9/10



Creative Commons License
This work is licensed under a Creative Commons Attribution-NoDerivatives 4.0 International License.

1 komentari:

  1. Sve što je napred rečeno je verovatno tačno sa stanovišta nekog kritičara ali ja kao gledalac i mislim da ta režija i nije baš nešto a da ima mnogo ključnih scena veoma vulgarnih osim same golotinje u odnosu dve žene nego i na drugim mestima i verujem da ga ne bih gledala više puta jer nema šta da se vidi.

    OdgovoriIzbriši