Godina je 1958. Rat je završio prije trinaest godina i Njemačka polako staje na noge. Na prvi pogled Njemačka izgleda kao obećana zemlja, kao da rata nikada nije niti bilo. Svi žive svoje živote neovisno o onome što su bili prije petnaestak godina, kada nekoga upitate za "Auschwitz", bez obzira govorio istinu ili lagao, odgovoriti će vam da nikada nije čuo za to mjesto. Da stvar bude gora, vlast se želi pobrinuti da tako i ostane, zataškavaju se najveći nacistički zločini. Takva situacija iz današnje perspektive izgleda nemoguće, ali u 50-ima je to bila slika Njemačke. Tko zna u kojem bi smjeru otišla Njemačka da nije bilo novinara Thomasa Gnielke (Andre Szymanski) i mladog tužitelja Johanna Radmanna (Alexander Fehling) koji su odlučili istjerati pravdu i boriti se protiv sistema. Njih dvojica su krenuli u lov za nekim od najvećih zločinaca 20. stoljeća, ali i za glavama onih koji im još uvijek pomažu da se izvuku i ne odgovaraju za počinjena djela.
Redatelj Giulio Ricciarelli odlučio je da njegov prvi film bude upravo "Im Labyrinth des Schweigens" sa željom da ispriča dosad nedovoljno puta ispričanu priču o dvojici heroja. Poslijeratnu Njemačku je opisao bez uljepšavanja, prikazao je sve ožiljke koje je nacistički režim ostavio na ljudima i društvu u cjelini. Danas, 70 godina kasnije, riječ "Auschwitz" simbolizira krajnje zlo, sve one velike nacističke zločine protiv čovječnosti, čiji snimci i fotografije izazivaju trnce i jezu u svima nama. U filmu nema fotografija ni snimaka, ali je sva surovost nacista itekako dobro prikazana, film vas natjera da osjetite gađenje, ono najgore koje rijetko osjećate, prema tim svirepim zločincima u crnim uniformama. Kako je film odmicao sve više i više sam se zgražao nad svirepim zločinima, a kadrovi Auschwitza su samo pojačali sve one osjećaje koji su se nakupljali kroz film. Pogled na taj kompleks i na te građevine koje su u smrt ispratile milijune ljudi je najteži trenutak cijelog filma.
Naš glavni junak, Johann Radmann, je tipičan protagonist koji se bori sam protiv svih, junak u pravom smislu te riječi. Našao se u situaciji u kojoj mora izvući najveće državne tajne, sav nacistički prljavi veš da bi uspio u svom naumu i pozatvarao zločince. Vjerujem da mnogi od vas znaju za Nurnberški proces koji je rezultirao osudom nekih od najvećih nacionalsocijalističkih zločinaca, ali isto tako nije bio bez greške pa su mnogi ostali na slobodi, a neki su si poput Goringa oduzeli živote. Radmann i Gnielka su tu da počiste one koji su Saveznicima prošli ispod radara, a jedan od njih je i "Anđeo Smrti" poznatiji kao Josef Mengele. Ne znam koje bih epitete iskoristio u opisu Mengelea, ne znam niti jednu riječ koja bi mogla opisati svu zlobu i izopačenost tog čovjeka. Malo bolji poznavatelji povijesti znaju kakve je eksperimente taj nečovjek radio za vrijeme 2. svjetskog rata, a ja ću vas poštedjeti detalja jer zbilja nisu za spominjati. Spomenuo sam Mengelea jer upravo je on jedan od onih koji su pobjegli Radmannu, a ono što je zapravo najtragičnije jest činjenica da je upravo sam državni vrh Mengelea spasio od uhićenja. Priča o Mengeleu je jedna od najvažnijih u ovom filmu, zapravo se svi događaji mogu povezati sa njome. Povijesna je činjenica da Mengele nikada nije uhvaćen, završio je nezasluženo, kao slobodan čovjek, utapanjem u Brazilu. Ricciarelli je iskoristio priliku i još jednom sve nas podsjetio na taj grozan period oko sredine 20. stoljeća, ali i odao počast svim žrtvama pričajući priču koju nitko ne želi pričati.
Prije gledanja sam priželjkivao film koji će me oboriti s nogu, priču prema istinitim događajima nabijenu emocijama, ali nažalost moje želje se nisu u potpunosti ispunile. Najveća zamjerka redatelju i svim scenaristima je ubacivanje patetičnog ljubavnog odnosa Radmanna i Marlene Wondrak koji se nikako nije uklopio u priču. Moglo se u trenutcima osjetiti i rupe u scenariju, možda i neku malu glumačku neuigranost, ali najveća mana je i dalje odnos kojega uopće nije trebalo biti u samoj priči. Iako, ne čudi me da je u priču ubačena i doza romantike kako bi se gledatelju malo smetnulo s uma sve one zastrašujuće stvari s kojima ga se upoznaje kroz film. Često se uz glavne likove veže i ljubavna priča i to dobro funkcionira u filmu, ali ovdje baš nikako nije moglo proći, čak je utjecalo na dinamiku i napetost filma. Jedina je to ozbiljna zamjerka Ricciarelliju koji je u svom debiju napravio vrlo dobar film, ali ništa više od toga. Ušao je u konkurenciju najboljeg stranog filma, vjerojatno će dobiti i nominaciju, ali ne vidim načina na koji bi mogao doći do samo kipića. Nisam još pogledao sve filmove koji se bore za Oskara u toj kategoriji, ali ne vjerujem da će njemački predstavnik ostvariti više od nominacije.
IMDb
Trailer
Ocjena čitatelja:
This work is licensed under a Creative Commons Attribution-NoDerivatives 4.0 International License.
0 komentari:
Objavi komentar