RECENZIJA: DNEVNIK JEDNE TINEJDŽERKE / Diary Of A Teenage Girl (2015.) - Eksperimenti i krajnosti odrastanja - MovieLand

Filmovi o odrastanju nikad nisu jednostavni. Imali smo prilike već vidjeti sijaset takvih filmova, a kulminaciju je podžanr doživio lanjskim megalomanskim projektom Richarda Linklatera. „Dnevnik jedne tinejdžerice“ ne odudara previše od sličnih filmova, ali ipak je riječ o zanimljivom i aktualnom ostvarenju koje inspiraciju prije crpi iz knjiga poput „Lolite“ ili „100 poteza četkom prije spavanja“ nego iz filmova kao što su „Odrastanje“ ili „Juno“. Zbilja, ovdje bismo odrastanje mogli poistovjetiti sa seksualnim sazrijevanjem koje je i u sedamdesetima moglo početi ranije nego što bi pretpostavili konzervativci. Kakva je situacija u 21. stoljeću? Nakon ovog filma, ukratko, nitko neće reći kako školama ne treba neka vrsta seksualnog odgoja. Filmovi kao „Sve o jednoj djevojci“ već su nas naučili kako su današnji predatori udaljeni nekoliko klikova mišem. Ovaj uznemirujuć film ipak nakon gledanja ostavlja pozitivnu notu. Život nisu samo razigrani zečići i ružičasto cvijeće. Život je sebičan svat, ponekad i grub. No, ako iz one tamno-crne faze nešto naučimo, tad ima razloga za pozitivu. „Dnevnik jedne tinejdžerke“ samo je epizoda iz života, no epizoda koju možemo tretirati kao stepenicu u učenju.

Kad je film igrao na ovogodišnjoj „Filmomaniji“ dobio je pozitivne kritike. Priča je prilično jednostavna. Djevojčica se pretvara u djevojku, dečko njene rastresene majke baca oko na nju i na tren nam se čini kako smo sve to već kod Nabokova vidjeli. Radnja smještena u sedamdesete daje filmu atmosferu razuzdanosti i patine, ali kroz naraciju glavne junakinje postaje jasno razmišljanje tinejdžerske glave. Ružna sam, ovo mi je prilika, hoće li me osim njega ikad itko htjeti? Nesigurnosti odrastanja plodno su tlo za raznorazne ljigavce. No, može li se boriti protiv toga ako ti je jedan takav ljigavac već u životnom prostoru?

Istraživanje seksualnosti samo je po sebi provokativno. Sjećam se komentara hrvatske književne kritike u „Pola ure kulture“ kad je bila aktualna knjiga „Sto poteza četkom prije spavanja“. Ta provokativna knjiga o seksualnim avanturama šesnaestogodišnjakinje kasnije je ekranizirana i u igrani film „Mellisa P.“, a naši su vrli kritičari osporavali dob autorice govoreći kako je nemoguće da je šesnaestogodišnjakinja napisala nešto tako grafički provokativno. „Dnevnik jedne tinejdžerke“ sagrađen je na istim temeljima, ne skrivajući istraživanje seksualnosti prilično jasnim prikazom seksualnih scena koje bi, s obzirom na dob glavne junakinje, određenim gledateljima moglo izazvati neugodu. Mislim kako nema razloga za osporavanje Mellise P., ali isto tako mislim kako se situacija iz ovog filma može dogoditi (ili se već događa). Svijet nije onakav kakvim bismo mi željeli da bude. Na putu odrastanja, poruka je, svašta se može dogoditi.

Sad kad smo obradili provokativne elemente red je reći pokoju i o onom što čini film zanimljivim. Prije svega to je glavna glumica, Bel Powley. Svojom je izvedbom Powley dočarala lik Minnie sa svim nesigurnostima dobi. Jednim korakom na putu prema odrastanju, a drugim još dijete Minnie je predstavljala idealan plijen. No, Minnie nije sasvim obična djevojka. Njen glavni talent je crtanje, a baš ta umjetnička crta tjera ju da zamišlja svijet idealnijim nego što on jest. U trenutku kad joj se učini da majčin momak Monroe (Alexander Skarsgård) želi nešto s njom ona u njemu ne vidi „zabranjeno voće“ već rijetku priliku da se osjeti željenom. Svijet je mjesto u kojem je sve idealno osim nje. Njena ružnoća i neprilagođenost traje od rođenja do danas. Svemu tome ne pomaže što joj je majka nezainteresirana za odgoj djece, pa su muškarci koje dovodi često važniji od odrastanja dvaju djevojčica. Majku u ovoj „modernoj Loliti“ glumi Kirsten Wiig koja u ulozi Charlotte pokazuje glumačko umijeće i prikriva to što joj lik u pojedinim scenama pleše po rubu karikature. Tako valjda u ovoj priči mora biti jer bi bez karikaturalnosti i humora bila premučna i preteška za gledanje. Vrijedi istaknuti i dva sporedna lika, Kimmie ( Madeleine Waters) i Gretel (Abbie Wait). Kimmie je najbolja prijateljica glavne junakinje s kojom dijeli strast prema eksperimentiranju. Kao što je čest slučaj s BFF likovima njihov će se odnos mijenjati u toku filma. Gretel je, s druge strane, Minniejina mlađa sestra. U njoj se skriva više nego što možemo pretpostaviti, važan je element raspleta, a mene je pomalo nostalgično podsjetila na mlađu sestru Georgije Lass iz kultne TV serije „Tko živ, tko mrtav“.

Film teče lagano i lepršavo bez obzira na mučne teme. To je možda i najveći uspjeh redateljice Marielle Heller. Kad uzmemo u obzir da je riječ o njenom debitantskom filmu za koji je sama napisala i scenarij ispada da će njen rad biti zanimljivo pratiti u predstojećim projektima. Heller je uspjela napraviti prilično razigran film s teškim i mučnim temama. Tu je u svakom slučaju treba pohvaliti čak i ako se neki uzori čine previše uočljivima.

Teško je napraviti film koji je istodobno uznemirujuć i pozitivan. U nekim scenama osjećao sam se neugodno, u nekima sam poželio zadaviti pojedine likove, a opet sam se nakon gledanja nabacio osmijeh na lice. Film je ovo za ekstremne emocije. U tom smislu zanimljiv i rijedak, čak i ako izborom teme nije previše originalan. Zbog toga ga treba pogledati, ali to nije jedini razlog. Na nama je odgovornost da shvatimo i prepoznamo trenutak u kojem nam djeca prestaju biti samo djeca, već postaju zainteresirani za spolnost, tijelo i ono što se s njime događa. Danas, kad su svakakve informacije skrivene na ekranu tableta, računala ili mobilnog telefona važno je izgraditi povjerenje i kvalitetan filter. Bolje dobiti točnu i provjerenu informaciju nego onu koju dijele vršnjaci dok se hvale na malom odmoru. „Dnevnik jedne tinejdžerke“ govori o njenim iskustvima i roditeljima koji zatvaraju oči. Neke stvari moraju naučiti sami.

No, bilo bi dobro kad bi znali gdje potražiti.