RECENZIJA: "THE REVENANT / POVRATNIK" (2015.) - Gruba ljepota preživljavanja. - MovieLand

Dječački sam volio pustolovne romane Karla Maya i Zagora, gospodara Darkwooda. Kod Maya me uvijek inpirirao Old Shatterhand, došljak iz Europe koji je svojom „čeličnom pesnicom“, puškom za medvjede, kratkom Henryjevkom i nožem prekrajao pravo i pravdu Zapada. Kod Zagora sam pronalazio inspiraciju za drugačiji prikaz Indijanaca od onog u holivudskim filmovima jer je Duh sa sjekirom za Darkwood predstavljao onaj moralni kompas koji scenristi klasičnih vesterna često nisu mogli, a ni htjeli naći. Nijedan me film dosad nije u toj mjeri podsjetio na dvije dječačke ljubavi kao „Povratnik“, najnoviji film prošlogodišnjeg oskarovskog laureata Alejandra Iñárritua. Ukratko, to je film o osveti i preživljavanju. Film ekstrema. Takav je bez sumnje jedan od najboljih filmova godine i zbog toga ga se isplati gledati.

Iñárritu je već duže vrijeme jedan od originalnijih redatelja u svijetu. „Babel“, „Biutiful“ „Pasja ljubav“ i lanjski oskarovac „Birdman“ izgradili su reputaciju ovog izvanrednog autora. Kad se pročula priča o „Povratniku“, dosta labavoj adaptaciji romana Michaela Punkea, mnogi su kritičari bili zaintrigirani kombinacijom Leonardo DiCaprio/Tom Hardy, a pogotovo u kontekstu već pomalo naporne svakogodišnje priče o „Leonardovom Oscaru“. Drago mi je po pogledanom filmu reći da je intriga opravdala očekivanja jer su obojica izvanredni. Iñárritu je sjajno iskoristio neosporni glumački talent navedenog dvojca kojem je pridodao izvanrednu fotografiju Emmanuela Lubezkog i kao rezultat dobio izvanredan film u kojem se vizualne i glumačke izvedbe nadopunjuju do konačnog klimaksa.

Internet je prepun zafrkancija zbog DiCaprija i njegove borbe s medvjedom, ali baš je ta scena bila asocijacija na romane Karla Maya. Odmah pri početku slavne „Winnetou“ trilogije spomenuti Old Shatterhand ubije medvjeda bowie nožem. Ovdje je borba izdignuta na epsku razinu, a i DiCaprio i medvjed su zbilja briljirali u tako zahtjevnoj sceni. Ne čudi me da je internet poludio s raznim montažama, no ono što su izveli zbilja nije nešto svakodnevno. No, izuzev te scene o kojoj se priča na sva zvona priča „Povratnika“ ima glavu i rep i do svršetka je ravnopravan adut filma. Izuzev toga što se posljednjih dana nije dalo izbjeći, o čemu se točno radi u „Povratniku“?

Na početku filma vidimo skupinu trapera kako pokušava prikupiti krzna. Traperi s krznima nešto su imanentno već spomenutom stripu, a ono što se nakon toga događa kao da je ispalo s njegovih stranica. Hugo Glass (L. DiCaprio) i njegova družina ostaju zaglavljeni u šumi, a nad njih će ostati nadvijena prijetnja indijanskog napada. Scene eksterijera su fantastično prikazuju osjećaj nemoći čovjeka pred prirodom, a velika prostranastva Amerike daju ideju koliko je „nepokorena Amerika“ negostoljubiva zemlja. Ovdje se Iñárritu očito referirao na Boormana i njegovo kultno „Oslobađanje“ s kojim se jedino može usporediti brutalnost preživljavanja u neljudskim uvjetima. Ironija na civilizacijsku superiornost bijelaca pokazana je nekoliko puta. „Povratnik“ podsjeća da su uloge zamijenjene i da divljaci nisu nužno Indijanci. Zlo i dobro nisu kategorije rase ili civilizacijske razvijenosti već prije svega – karaktera.

Ono što se nakon toga odvija pred nama sjajno je prikazan sukob karaktera. Gloss odbija popustiti pred okolinom i izdajom i nastoji se vratiti u traperski kamp kako bi se osvetio. U međuvremenu, njegov suparnik John Fitzgerald (T. Hardy) ima u potpunosti makjavelistički prikaz stvarima. Neće riskirati ništa više nego što je potrebno kako bi preživio, a ako to znači da mora gaziti preko leševa neće mu previše smetati. Hardy je u ovom filmu briljantan. Sjajnom glumom poluskalpiranog trapera zaista je odveo karakterno i glumačko nadmetanje dvojice odličnih glumaca na višu razinu. Nakon serije „Peaky Blinders“ i sjajnog filma „Bez zakona“ moram istaknuti kako mi je Hardy uvjerljiviji kad igra antagonista (ili barem dotiče takvu ulogu) nego kad je primarno pozitivan lik (kao recimo u „Pobješnjelom Maxu“). Glumački kvartet odlično zaokružuju Domnhail Gleeson i Will Poulter. Gleesona smo imali prilike ove godine gledati u izvrsnom SF-u „Ex Machina“, a Poulter je potvrdio da ga očekuju velike stvari. S obzirom da slovi i kao glavni kandidat za ulogu Pennywisea, zlog klauna iz Kingova romana „Ono“, mislim da na potvrdu te teze nećemo morati dugo čekati.

Iñárritu je sjajno iskoristio glumačke adute, ali vrijedi istaknuti način na koji im odlično dodaje fotografiju i glazbu. Fotografski mag Lubeszki ovim filmom mogao bi nakon „Gravitacije“ i „Birdmana“ zaslužiti još jednog „Oscara“. Fotografija je izvanredna, a to se posebno vidi u dvije scene. U sceni borbe s prirodom kad je Glossu kamera toliko blizu da možemo vidjeti kako se zamaglio objektiv i u sceni na kraju filma kad je objektiv obojan krvlju. Takvim sitnim detaljima pri upotrebi kamere daje nam se do znanja koliko je truda uloženo u to da film izgleda uvjerljivo. Kad još uzmemo u obzir glasine koje su za vrijeme snimanja curile o tome kako Iñárritu traži da snima isključivo na danjem svijetlu bez upotrebe efekata, te da je ekipa putovala u neke od najhladnijih dijelova svijeta kako bi postigla ugođaj, onda je jasno da svima koji su uključeni u projekt treba odati priznanje.

Glazba i zvuk su u „Povratniku“ također fantastično iskorišteni. Ne znam pretvara li Iñárritu bubnjeve u svoj zaštitni znak, ali i ovdje ih (kao i u „Birdmanu“) ima dosta. Sjajno montiran zvuk, koji je glasan kad treba i prigušen kad treba dodatno doprinosi atmosferi. Sve je odlično ukomponirano u jednu cjelinu. Simpatična je i asocijacija na legendarnog Ciminovog „Lovca na jelene“ u sceni u kojoj Gloss drži jednog na nišanu. Zato je Iñárritu drugačiji od većine redatelja danas. Njegovo referenciranje nije očito, ali će ga primijetiti oni koji to žele. Slično je bilo i s „Birdmanom“ u kojem je lik Edwarda Nortona ponašanjem neodoljivo podsjećao na Marlona Branda. Ovdje referenciranje nije toliko očito, ali ga ipak ima.

Što se tiče one vječne dileme „Leo i Oscar“ reći ću kako je ovo najbolja DiCaprijova uloga u posljednje vrijeme. Izašao je iz okvira tipskih uloga bogataša u poziciji moći („Avijatičar“, „J. Edgar“, „Django“, „Veliki Gatsby“ „Vuk s Wall Streeta“) i odigrao nešto potpuno drugačije. U svemu tome je prošao i snažnu transformaciju, a to Akademija obično voli. Hoće li i honorirati? Nisam siguran. Najviše zato što za probaviti njegovu ulogu i ovaj film treba imati snažan želudac i nešto hrabrosti. Štogod da naprave, uvijek će biti onih koji će reći da je dobio nagradu zbog medijske pompe. Po meni, ako ju dobije ove godine, ne bi bilo nezasluženo.

Da zaključim, reći ću da je „Povratnik“ zahtjevan, ali izvrstan film. Sve je pomno isplanirano. Efekti, režija, gluma, kamera i glazba spojeni su u zanimljivu cjelinu koja je istodobno i inspirativna i odvratna. Ne možemo borbi za preživljavanje staviti šminku i ružičastu mašnicu. „Povratnik“ je grub, krvav i sirov kao i nepokorena zemlja u kojoj se odvija. Zbog toga ga se isplati gledati i nekoliko puta.