TeVergreen: "Ugao / The Corner" (2000.) - Tragedije i herojstva američkih uglova. - MovieLand

Prije „Žice“, a poslije „Odjela za umorstva“ David Simon je za HBO napravio seriju „Ugao“. Mini-serija je naznačila karijeru tog genijalca „zlatnog doba televizije“ nakon kojega više ništa nije bilo isto. Televizija se počela promatrati kao ravnopravan medij, filmskim glumcima postao je prestiž glumiti u TV produkcijama, a čak je i veliki Stephen King rekao kako su današnje TV serije u principu nalik romanu dok filmovi više sliče kratkim pričama. Prije svega toga postojali su ljudi koji su nam dali do znanja da televizijske produkcije mogu biti ozbiljnije i drugačije. Najvažniji među njima svakako je David Simon. „Ugao“ je šestodijelna mini-serija koja obrađuje život na baltimorskim uglovima. Svako od poglavlja priče orijentirano je na jednog pojedinca koji živi i radi na uglovima Baltimorea i svaki od njih, koliko god ima svoju priču, doprinosi pozadinskoj temi koju gotovo dokumentaristički serija obrađuje.

Upravo takav pristup, zbog kojeg su često Simonove serije mini dokumentarci, obilježio je i „Ugao“. Fascinantno je krenuti na to putovanje jer ulice na koje nas u prvom planu odvodi serija nisu ulice kojima bi prosječni pripadnik srednjeg sloja htio zakoračiti. To nisu ulice obasjane reflektorima američkog sna, više podsjećaju na negativ te sintagme. U „Uglu“ je prvi put Simon napravio ono na što smo kasnije navikli u „Žici“. Pokazao nam je naličje SAD-a. Pokazao nam je grad u kojem korupcija, laži i droga nisu nešto na marginama nego nešto svakodnevno. Ukratko, mogli bismo reći kako nam je ispričao što se događa sa stvarnošću onog trenutka kad se ugase kamere i kad odu političari i šminkeri sa scene. Tad, opstaju uglovi. Svi nalik jedan drugom kao ovi baltimorski, svi kao stalan kotač zamašnjak neke paralelne ekonomije u kojoj ne postoji kriza. Potražnje će, naime, uvijek biti. Poznati bend „Steppenwolf“ u svojoj je pjesmi „Pusher“ pjevao o ljudima bez skurpula koji će gurnuti drogu čovjeku kojem se u očima vidi smrt bez imalo grižnje savjesti. „Ugao“ je priča o takvim ljudima. Konzumenti i prodavači u toj igri skrivenoj od javnosti plešu svoj sudbonosni tango bez emocija. Svi su tu, a svi zamjenjivi. Svi bolno i iskonski – nepromjenjivi. David Simon uspio je postići da za njih takve u šest epizoda marimo više nego što bismo si htjeli priznati. Odigrao je to pošteno, slično kao Dostojevski sa Sonjom u „Zločinu i kazni“, sve su to likovi kakvi smo u danim okolnostima mogli biti i mi. „Ugao“ izaziva empatiju i gađenje, simpatiju i licemjerje. Ubojit koktel za tako kratku seriju. No, pokazalo je vrijeme, koktel koji se ne zaboravlja.

Kad pogledamo koji su razlozi toliko moćnom prikazu propadanja društva kvaliteta serije nas ustvari i ne iznenađuje previše. Osim Simona, na seriji je radio i Edward Burns, bivši policajac koji je svoja iskustva borbe protiv trgovine drogom pretočio u seriju. S druge strane baš je Simon kao dugogodišnji reporter crne kronike Baltimore Suna ovom serijom produbio rad koji je tako sjajno započeo „Odjelom za umorstva“. Kad se njima pridoda genijalnost Davida Millsa („Hitna služba“, „Njujorški plavci“, „Treme“) onda je jasno da je „Ugao“ prvorazredan televizijski proizvod koji se ne smije zaobići.

Svih šest epizoda režirao je isti redatelj. Riječ je o Charlesu S. Duttonu koji je poznatiji kao glumac nego kao redatelj. To što je Dutton režirao „Ugao“ posebno je zanimljiv detalj zato što ga je režirao poput dokumentarnog filma. Već poslovično, kao što je bio slučaj i sa „Žicom“, atmosfera serije je vrlo prizemljena i realna. Govor likova je necenzuriran, scene nasilja i drogiranja također, a dinamika prikazivanja života u Baltimoreu izgleda jako ubrzano i rastrgano kao i životi likova koje pratimo. Serija je, naravno, u 4:3 formatu što dodatno povećava dojam dokumentarnog filma. Simon se zbog toga, primjerice, protivio izdavanju „Žice“ u HD 16:9 formatu jer je smatrao da takav format, koliko god moderan, ubija dio atmosfere originalne serije.

Sve ovo, dakako, treba promatrati u kontekstu 2000. godine. Danas smo na takve serije navikli, a provokativne teme kao ni izričaj nisu rijetkost u produkcijama koje se pojavljuju na televiziji. Netflix, Showtime, Hulu, Amazon, HBO i slične mreže i servisi omogućili su autorima daleko više slobode u prikazivanju svijeta oko sebe, ali u vrijeme kad je izašao „Ugao“ takvo što je predstavljalo hrabrost kako autora tako i platforme na kojoj se serija emitirala. Nije ni čudo da moderna TV kritika smatra Davida Simona jednim od ključnih čimbenika koji je pretvorio HBO (i TV produkciju općenito) u ovo što predstavljaju i proizvode danas.

Zbog takvog, za to doba revolucionarnog, pristupa bio je važan odabir glumaca. Ljubitelji Simonova (i Millsova) rada prepoznat će u njima neka lica koja su se pojavljivala u njegovim serijama, a oni zagriženiji ionako znaju da svaka njegova serija podrazumijeva barem dva, tri ista glumca/glumice. Svaka epizoda nazvana je blues, pa tako imamo Gary's Blues, DeAndre's Blues itd., pa sve do posljednje Everyman's Blues. Definicija ugla nije jednostavna, za ljude koji nisu iz tog svijeta, iz tog kulturnog kruga može se činiti pretjeranom, kičastom ili promašenom no Dutton (koji nas uvodi u priču, ali i izvodi iz nje) u prvoj epizodi jasno kaže kako je ugao mjesto na kojem je odrastao i visio.

Ustvari:

„Na to mjesto odlazite ako želite biti viđeni, mnogim ljudima to je mjesto za dobivanje podataka o susjedstvu. Ako želite znati tko ima dobru drogu, tko je sinoć ubijen, zašto i tko je to napravio, dođete ovamo.

Kontradikcija je u tome što ugao pulsira životom. Energijom Ijudskih bića koja pokušavaju doživjeti sljedeći dan. Ali također, to je i mjesto smrti. Spore smrti ovisnosti ili iznenadne metkom.“

„Ugao“ je priča o ljudima koji se nalaze na takvim uglovima diljem SAD-a. Sjajno režirana, nalik dokumentarcu, sa snažnim pričama o ljudskim sudbinama dodatno je zaokružena pojavljivanjem stvarnih likova na kraju šeste epizode. Ljude koje smo gledali u interpretaciji izvrsnih glumaca sad odjednom vidimo ispred sebe. Suočeni sa stvarnošću smrznemo se istodobno ponosni što su neki od tih likova preživjeli pakao kojem smo svjedočili i uznemireni mišlju da je on stvaran. Za one druge koje nisu bili te sreće, također ostaje „Ugao“. Oni nisu imali snage da se izvuku. Priča o njima ostaje na njihovom uglu. Kao sjećanje i kao opomena onima koji neminovno dolaze na njihovo mjesto. Tu je snaga svih Simonovih serija. Misleći da gledaš fikciju zauzmeš neku distancu, a onda te istina iznenada ugrize. Važnije je to bilo za SAD te godine kad je „Ugao“ snimljen nego što je nama danas, ali T.K. Carter, Khandi Alexander i ostali odvode nas u samu srž stvari, u tanku liniju između života i smrti, preživljavanja i odustajanja.

Iz dana u dan druga imena doživljavaju iste sudbine. Politika ih se sjeti rijetko, samo kad su izbori i kad se treba brinuti statistikom. Nema svatko snage za tu borbu. Zato, čini mi se, imaju ugao. Mjesto na kojem će uvijek iznova odabirati da li da pokleknu ili da nastave dalje. Ovisnost je bolest. No, kad je bolesno društvo onda na to treba upozoriti. Lako je okriviti bolesne. „Ugao“ još uvijek ima svoju svrhu. Gledajući ga, barem nas priječi da žmirimo na ispričane sudbine.

Već zbog toga, rekao bih, ispunio je svoju svrhu.