RECENZIJA: DEADPOOL (2016.) - Uvrnuti poklon za Valentinovo. - MovieLand

Poučen prijašnjim adaptacijama Marvelovih stripova u Fox produkciji nisam očekivao puno od „Deadpoola“. Istina, Foxove adaptacije možemo svrstati u one srednje kvalitete. Lošije od Marvelovog filmskog svemira pod Disneyjevim patronatom, a bolje od Sonyjevih uglavnom neuspjelih pokušaja. Barem je tako bilo do nedavne „Fantastične četvorke“ koja je osigurala mjesto među najlošijim naslovima stripovske produkcije u povijesti. Sve su to bili razlozi zašto sam inicijalno u kino krenuo sa skepsom. Drago mi je što mogu reći kako sam bio u krivu. Iz kina sam izašao demantiran, s osmijehom od uha do uha, jer je „Deadpool“ prije svega odlična autoparodija i zafrkancija, te idealan poklon stripoljupcima za Valentinovo. Ako Vas zanima zašto, izdržite do završetka teksta.

Ryan Reynolds glumi glavnog lika. To je među ljubiteljima stripa bio još jedan razlog za skepsu jer smo njega već imali prilike vidjeti u kostimu. U ranijem pokušaju u superjunačkom odijelu glumio je Green Lanterna, a taj je film neslavno propao iako meni nije bio ni izbliza tako loš kao neki drugi pokušaji stripovskih adaptacija. Ovdje, Reynolds uskače u kostim Deadpoola, superjunaka koji je svjestan svoje fikcionalne prirode, koji priča i psuje u kameru, te prednjači u neukusnom i politički nekorektnom humoru. Film koji je pred nama priča je o njegovom nastanku, ali i o takvim filmovima općenito. Deadpool je parodija čitavog žanra i – vjerujte – bez zadrške nam to daje do znanja.

Već od prve scene koja obiluje akcijom jasno je da Deadpool ima cilj i da ne preza ni pred čim kako bi ga ostvario. Zabavno je što već tijekom prvog obračuna možemo primijetiti sklonost ironiji, a ona se pogotovo odnosi na ostale pripadnike Foxovog stripovskog svemira (Wolverine, X-men). Već na samom početku filma glavni se lik obraća gledateljima pa i oni koji to nisu znali dosad postaju svjesni kako Deadpool itekako dobro zna da je u filmu i da ga gleda zahtjevna publika do koje mu, tako ispada, i nije naročito stalo. Naravno, u onom smislu da on priča svoju priču bez obzira na to da li je publika nalazi pretjeranom ili ne.

Tu u principu lik definira film. Režiser nam servira svojevrsnu pauzu u koju će ugurati čitavnu priču o nastanku lika, a dodatno je drugačije od konvencija to što se ta pauza odvija usred borbe. Naravno, Deadpool je i dalje narator vlastite priče, a njegova sklonost preuveličavanju i ukrašavanju jednaka je sposobnosti ironije i sprdnje sa svim što čini svijet superjunaka. Deadpool u početku digresije objašnjava što nas u nastavku filma očekuje. „Deadpool“ je, prema njegovim riječima, ljubavna priča. Ispada da su superjunaci samo dimna zavjesa. Kad dođemo do kraja filma, usuđujem se reći, „Deadpool“ potvrđuje kako je zaista riječ o ljubavnoj priči. Problem je samo što nisam siguran da li se ona odvija između likova u filmu ili između filma i gledatelja.

Zbog načina naracije i komunikacije „Deadpool“ je interaktivan film. Sjajan dokaz da ne trebamo 3D ili 4DX da bismo se osjećali dijelom filma. Wade Wilson priča s nama, objašnjava reference kojih ima mnoštvo i nasmijava tijekom filma. Cijelo vrijeme to čini s visine, iz pozicije osobe koja zna da će film jednom i završiti pa se nekoliko puta referira i na potencijalni nastavak. Deadpool će sigurno kao lik nekima ići na živce, ali ako očekujete neku duboku i mračnu priču o superjunacima sačekajte treći mjesec i „Batman vs. Superman“. „Deadpool“ je prilično vedar film, komedija koja u sebi ima neke brutalne scene pucačine i obračunavanja, ali i simpatične i nepatetične ljubavne priče.

Svemu tome naravno doprinosi krcanje referencama, režija, glazba i dinamika. Neki od filmova koje će Deadpool spomenuti tokom filma su „X-men“, „127 sati“, „Green Lantern“, „Star Wars“, „Wolverine Origins“ itd. Posebno je zanimljivo, bar meni kao ljubitelju opskurnih detalja, bilo čuti i temu iz serije „Batman“ s Adamom Westom u jednom vrlo kratkom trenutku u filmu. No, to je upravo ono što „Deadpool“ radi. Odvodi nas na putovanje kroz povijest, sadašnjost i budućnost superjunaka i okreće ju naglavačke. To se, uostalom, vidi već od špice u kojoj su likovi predstavljeni sukladno svojim stripovskim funkcijama, a ne ulogama u filmu.

„Hot chick“ sa špice, odnosno ljubavni interes Wadea Wilsona (što je Deadpoolovo pravo ime) glumi Morena Baccarin koja je fanovima poznatija iz televizijskih uspješnica „Domovina“, „V“, „Firefly“ i nešto manje uspješnog „Gothama“. Čak joj i ime možemo shvatiti kao referencu s obzirom da se zove Vanessa, a njeno znanje „Ratova zvijezda“ i SF kulturalnih referenci u filmu očito korenspondira s njenim odabirom uloga. Također, fanovima „Fireflyja“ bit će poznat i njen odabir zanimanja.

Osim ljubavnog para koji će na nesvakidašnji način ispričati ljubavnu priču, vrijedi istaknuti i comic-relief partnera Weasela (T. J. Miller) i glavnog negativca Ajaxa (Ed Skrein). Svaki na svoj način doprinosi razvoju glavnog lika i svaki na svoj način izaziva simpatiju/antipatiju. Jest, priča u „Deadpoolu“ je prilično konvencionalna, ali moram reći kako se to od ovakvog tipa filma i očekuje. Ustvari, nije poanta „Deadpoola“ što se dogodilo nego prije svega kako se dogodilo. Redatelj Tim Miller sjajno kombinira ubrzavanje i smirivanje radnje, a parodija i reference dodatno doprinose razumijevanju cijele priče. Zapravo, Deadpool je baš zato interesentan lik. Kadar je poslati sve nas, pa i samog sebe, u neku stvar a da ga zbog toga još više volimo. To su zorno pokazale i reakcije publike u kinu koja se nerijetko glasno smijala. Da, gotovo zaboravih, u ovom filmu se pojavljuju i neki od X-mena, a spominje se i zapetljanost različitih filmskih verzija u posljednjih dvadesetak godina. Također, glazba u filmu... Njeno korištenje me podsjetilo na sjajno iskorištavanje glazbe u „Marsovcu“ i „Čuvarima galaksije“. K vragu, s glazbom se treba zafrkavati. Deadpool to radi dobro, a zafrkava se i sa svima nama.

Nastavka će sigurno biti i moram priznati da mu se već sad veselim. Baš mi je drago da sam bio u krivu s očekivanjima i da je film zabavan. Jest, još uvijek to nije na razini genijalnosti stripovskog Deadpoola, ali je daleko bolje nego ono što smo imali prilike vidjeti dosad. Prva inkarnacija Deadpoola u „Wolverine: Origins“ bila je najblaže rečeno nevjerodostojna, a mogao bih upotrijebiti i težu riječ. Ovo je... vrlo, vrlo ugodno iznenađenje.

Komična priča usred superjunačkih klišeja. Usto, sjajno izvedena. Također, zanimljivo mi je primijetiti da nas je samo nekolicina ostala u kino-dvorani čekati već uobičajenu Marvelovu after credits scenu. Ne znam da li to znači da su drugi nestrpljivi ili da smo mi geekovi, no znam da nam je i Deadpool poručio da bi bilo vrijeme da odemo kući. Kad smo napokon izašli iz kina bili smo nasmijani i dobro raspoloženi. Dobili smo, eto, neočekivan poklon za Valentinovo. Stripovsku zafrkanciju koju vrijedi pogledati i u kojoj se, za promjenu, najviše sprda – nas.