RECENZIJA: CAROL (2015) - Ljubav skrivena velom. - MovieLand

Todd Haynes prvi je američki redatelj koji je adaptirao neku od knjiga Patricije Highsmith. Taj podatak će Vas možda začuditi, s obzirom da riječ o autorici koja je napisala neke od najpoznatijih kriminalističkih romana i po čijim su djelima nastala kultna filmska remek-djela kao što su „Nepoznati iz Nord-Expressa“ (1951.), „Ljubičasto podne“ (1960.) ili „Talentirani gospodin Ripley“ (1999.). Nijedan od tih filmova nije režirao američki redatelj iako govorimo o autorici koju je Graham Greene nazvao „pjesnikinjom privođenja“, dok je Ruth Rendell njena djela nazvala „literaturom psihoseksualnog uznemiravanja.“

Adaptacija njenog drugog romana „Cijena soli“ u kritičarskim je krugovima nerijetko proglašavana jednim od najboljih filmova godine, a sam Todd Haynes u intervjuima ističe kako je „Carol“ jedan od najzahtjevnijih filmova na kojima je radio. Ako se prisjetimo da je Haynes redatelj biografskog filma o Dylanu „Nema me“ (2007.) u kojem u ulozi legendarnog pjevača između ostalih briljira Cate Blanchett tad dodatni adut filma predstavlja i njihova ponovna suradnja. Haynes nedvojbeno pripada „new queer“ pokretu i kao autor često dotiče teme seksualnog identiteta. Patricia Highsmith roman „Cijena soli“ objavila je pod pseudonimom jer nije htjela da zarana dobije etiketu gay autorice pa stoga ne čudi da je Haynes odabrao baš taj roman kao njenu prvu američku adaptaciju.

„Carol“ počinje scenom koja neodoljivo podsjeća na „Kratki susret“ (1945.) Davida Leana. Po Haynesovom priznanju to je namjerna posveta pa scena u restoranu u kojem susretu dvaju junakinja svjedoči slučajni poznanik narativno zaokružuje početak i kraj filma. Osim te posvete, „Carol“ je film prepun referenci pa već na samom početku primjećujemo kako će pripovjedanje biti isprekidano. Susret dvaju junakinja u restoranu odvesti će nas u reminiscenciju gdje ćemo vidjeti kako su se to njih dvije prvi put upoznale i što ih je točno dovelo do ovog trenutka.

Nakon toga postajemo svjesni posebnosti filma. Kroz film nas nose glavne uloge i gledajući ga čovjek stvarno ne zna koja je od glumica bolja u interpretaciji dodjeljenog lika. Cate Blanchett glumi naslovnu junakinju i u svojoj izvedbi prolazi puni krug. Od snažne i samosvjesne žene prilikom prvog susreta s Therese pa do žene što je prisiljena na gušenje vlastitih žudnji zbog cilja kojeg se teško može odreći. Rooney Mara, s druge strane, prolazi put od prodavačice u trgovačkom centru koja je nesigurna i boji se promijeniti okruženje do žene koja zna što i kako hoće iako joj svi drugi govore da to nije pametno. Sve su to teme koje smo i ranije sretali kod Haynesa, pogotovo u filmovima s njemu omiljenom Julianne Moore no ovdje su te transformacije izvedene suptilno. Gotovo da se poput te prve reminiscencije u restoranu odvijaju kroz nekakvu zavjesu ili veo.

Takva je i kamera kroz film. Mnoštvo kadrova u kojima vidimo junakinje (ili one jedna drugu) snimljeno je kroz staklo, vrata, promet ili neki sličan medij. Vrlo su rijetko ti pogledi i kontakti s okolinom izravni. Uvijek su, čini se, odvojeni nekim granicama. Te granice su prisutne na nekoliko razina. Osim ovih koje vidimo, a koje su izvedene kamerom, druge su društvenog tipa. Lezbijski odnos u pedesetima predstavljen nam je s puno takta, kao da i sami gledamo kroz oči protagonistica, pa su i nježnosti koje one izmjenjuju vrlo senzualne i na razini naslućivanja stvarnog intenziteta prije nego stvarne provale na platnu. Iako kao gledatelji možemo pretpostaviti kako intenzitet njihova odnosa nije ništa manji nego onaj kakav smo primjerice vidjeli u filmu „Adelin život“ Haynes taj dio ostavlja mašti i intimi likova. Njihova je ljubav u pedesetima nešto što nema trajnost, vjerojatnost opstanka. Okolina takvu ljubav ne dopušta i zato je čini malo vjerojatnom. Prepreke su ovdje na razini ucjene. Metoda ucjenjivanja je kao po logičnom slijedu prilagođena rodnom identitetu pa se ovdje u središte priče gura dijete.

Haynes ne bježi do svojih uzora pa i sam govori kako je u ovom filmu htio postići melodramatičnost koja obično krasi filmove Douglasa Sirka dok se u dramatskom smislu naslanjao na Brechta i Fassbindera, no baš zbog te melodramatičnosti i autocenzure koju si sam redatelj nameće film dodatno dobiva na snazi. Slično kao u Kubrickovoj „Loliti“ strast ne mora biti eksplicitna da bi bila opipljiva na platnu.

Ucjenu možemo doživjeti kao katalizator filma. Djeca su u Haynesovim filmovima često u svojstvu svjedoka pa je tako i ovdje. Dijete oko kojeg Carol vrti svoje životne odabire postaje centralni motiv priče i praktički jedini lik zbog kojeg je Carol voljna žrtovati samu sebe. S druge strane, odnos Carol i Therese možemo doživjeti kao svojevrsni kulturološki šok. Svi njihov odnos doživljavaju neprirodnim, ali unutar toga postupaju iz sebičnih pobuda. Seksualni identitet kojim se poigravaju likovi je također nejasan, njihov odabir homoseksualnosti sveden je na razinu prepuštanja jer je svijet oko njih grub, sebičan i u svojoj biti – šovinistički.

Dodatni začin čitavoj priči daje odabir Carolina muža. Kyle Chandler („Bloodline“, „Friday Night Lights“) je u FNL postao arhetip idealnog muža, a ovdje je njegova uloga potpuno izokrenuta. Film me u mnogočemu podsjetio na „Blue Jasmine“ Woodyja Allena gdje je isto tako lik muža motiviran vlastitim ciljevima kako bi slomio ionako krhku ženu. Lik koji u oba slučaja glumi Blanchett ovdje je ipak snažniji nego što je slučaj kod Allena jer u izboru između vlastitog i nametnutog identiteta Carol ipak donosi odluku dok za Jasmine to baš i ne bismo mogli reći.

Haynes majstorski konstruira film. Od samog početka imamo dojam kako nam likovi izmiču, kako vidimo samo ono što nam dozvole da vidimo. Istina, dosta toga naslućujemo kroz atmosferu i glazbu. Dosta toga pogađamo. U trenutku kad dvije junakinje krenu na road-trip znamo da je to bijeg od svega, ali isto tako da se na tom putovanju mora dogoditi nešto što će film odvesti prema klimaksu. Haynes je tu ostao vjeran atmosferi kakvu je primjerice stvorio u „Velvet Goldmine“, te nam je ponovno pokazao kako je jedna od najčešće zapuštenih definicija slobode ona kojom se drugom priznaje pravo na izbor. Sloboda ne uključuje nametanje svojih odabira, ma kakvi oni bili. Bez identiteta Carol ne može opstati, a majka koju će njeno dijete upoznati bit će jedno duboko nesretno biće koje nitko ne može voljeti. Može li se, čak i za takvu cijenu, tako živjeti?

Theresa je ovdje više funkcija radnje nego definiran lik. Ovo je zaista priča o Carol, a uloga Therese je pomoći glavnoj junakinji da otkrije sebe. Tu funkciju njen lik savršeno ispunjava, a fantastična gluma Rooney Mare uspijeva biti taman toliko uvjerljiva da ne bude kliše. Umjetnost ovog filma je baš u tom izbjegavanju klišeja iako ih sama priča na prvi pogled nudi i previše. Treba znati dotaknuti tako osjetljivo pripovjedačko tkivo bez da ga pretvorimo u nešto već viđeno. Zato je odabrana baš takva kamera, zato su primijenjeni baš takvi filteri i zato naposljetku baš takvi odabiri. Melodramatičnost Douglasa Sirka i rekreiranje atmosfere pedesetih nam je pomoglo u tome. Ispred nas odvijao se moderan film u klasičnom štihu. Koje su granice ljubavi? Kako one između ljubavnika tako i one majke prema djetetu? Ozbiljne su to teme i njima se nije lako baviti. Na trenutke noir, na trenutke romansa, Carol je ustvari fenomenalna karakterna drama.

Dvoje glavnih protagonista nosi cijeli film. Gledamo ga prvo kao prisjećanje, potom kroz posredstvo nekog trećeg medija, a tek zatim kao sasvim definiranu priču, omeđenu kratkim susretom i slučajnim prolaznikom koji će ljubavnicima dati posljednju priliku za odustajanje i predah. Unutar tog kruga postavit ćemo si pitanje tko smo mi u toj priči? Ljubavnici ili prolaznici? Odgovorom na to pitanje objasnit ćemo si i film.

Na kraju, tako ispada, granice postavljamo sami.