DANČI BIRA: "A Vizsga / Test" (2011.) - Koncentrični krugovi špijunaže

Godine iza nemira su u bivšim komunističkim državama uvijek bile problematične. Iznimka od toga nije bila ni Mađarska, zemlja u kojoj se odvija „Test“. Nakon 1956. i sovjetskih tenkova na mađarskom teritoriju, tajna služba imala je pune ruke posla. Najvažnije je bilo, čini se, pročistiti vlastite redove. Moskva je dala direktive, Budimpešta ih provodila. No, kako znati tko je od obučenih tajnih agenata, špijuna po zadatku, kvaran a tko ispravan. Rješenje će, naravno, biti naslovni „Test.“ Mađarski režiser Peter Bergendy konstruirao je film kao niz koncentričnih krugova. Primjenom prisluškivanja, podmetnutih indicija i još koječega vlast će pokušati doznati kome su lojalni pojedini agenti. Nimalo slučajno, cijeli se film odvija na Badnju noć 1957. Blagdani su vrijeme kad su pritisci najjači, a nakon '56. nitko nije imun na provjere.

S obzirom da je mađarski film „Saulov sin“ osvojio Oscara u kategoriji najboljeg filma s neengleskog govornog područja učinilo mi se zgodnim prisjetiti ovog zgodnog ostvarenja. Nekoliko je filmova progovaralo o temi špijunaže u bivšim komunističkim zemljama, prije svih mi na pamet pada odličan njemački „Život drugih“. „Test“ u neku ruku nastavlja tu tradiciju, samo sa zanimljivim obratom. Špijunske postupke agenti ne upotrebljavaju protiv vlastitog naroda nego protiv njih samih. To je zanimljiv obrat i iz pozicije dodatnog naglašavanja paranoje koju su imale te države, a pogotovo one koje su bile članice Varšavskog pakta. Mađarska nakon 1956. imala je za tu paranoju više razloga od većine.

Na početku filma upoznajemo mladog Andrása Junga (Zsolt Nagy) koji se izdaje za instruktora njemačkog što je ustvari paravan za sastanke s agentima. Jung ni ne znajući prolazi evaluaciju svojih nadređenih od kojih ga najrevnije promatra Pál Markó (János Kulka). On za Junga tvrdi da je najbolji agent kojeg ima, a sam Jung se čini posvećen do kraja poslu koji obavlja. Nakon što se čini da će rutinsko promatranje završiti bez većih ekscesa dvoje ljudi zakuha radnju. Junga posjećuje lijepa Éva Gát (Gabriella Hámori) s kojom je očito u nedopuštenom intimnom odnosu, a među agentima koji ga promatraju dolazi do napetosti kad dotad neprimjetni Emil Kulcsár (Péter Scherer) počne preuzimati kontrolu nad operacijom. Tko tu koga testira i koliko se testova provodi? Još važnije, kome će Jung pokazati odanost, ljubavi ili partiji? Tko je djevojka i je li se na njegovim vratima pojavila slučajno? Sve su to pitanja koja znalački „Test“ postavlja i na njih na kraju prilično neočekivano i odgovara.

Adut filma je i scenografija koja vjerno dočarava sredinu pedesetih, kao i pogođena kostimografija u scenama u kojima je važno dočarati svu tmurnost tihe okupacije koju Mađarska prolazi. Strah je zeznuta stvar. Kad se bojiš tenkova, onda je otpor samo ideja. Pogotovo kad su tako friški u sjećanju kao što je slučaj s akterima ovog filma.

Sloj po sloj se pred nama raspetljava ovaj špijunski triler koji u samo 90 minuta uspijeva uhvatiiti bit priče. Nije tu riječ o remek-djelu, ali je svakako riječ o zanimljivom pristupu temi koja bi u rukama drugog režisera mogla izgledati dosadno i prežvakano. Ovdje to nije slučaj. „Test“ je vrlo dobar film u kojem se politika i ideologija isprepleću do razine sarkazma i karikature. Upravo je par komičnih elemenata ono što me u ovom filmu iznenadilo. Nema takvih elemenata puno, ali dobro dođu da malo skrenu pažnju s prikaza tmurne Budimpešte.

Strah ne poznaje empatiju jer ideologija za nju ne pokazuje razumijevanje. „Test“ je vješto konstruiran špijunski triler koji nam pokazuje zašto su ovakvi sustavi bili osuđeni na propast i zašto će svaki sljedeći sustav koji bude dovoljno paranoičan da se boji sam sebe neminovno propasti. Tu uopće nije bitno koji se prefiks nalazi ispred -izama. Sustav ne može biti važniji od ljudi kojima služi, ma koliko nas svakodnevne vijesti nastojale uvjeriti u suprotno.

Prije ili kasnije, neki će test pasti.