DRUGA STRANA FILMA: Roscoe Fatty Arbuckle - Stoljetna nepravda. - MovieLand

Nekad se senzacionalistički nastrojeni mediji zalete pa događajima dodaju pridjeve bez reda i mjere. Koliko smo samo dosad imali „mečeva stoljeća“, „utakmica stoljeća“ ili recimo „suđenja stoljeća“? Toliko ih je puno da ih je teško i pobrojati. Međutim, povjesničari filma pamte jedno suđenje koje bi se doista moglo nazvati holivudskim „suđenjem stoljeća“. Riječ je naravno o prošlom stoljeću, a nesretni junak ove priče je sjajni komičar i jedna od prvih filmskih zvijezda – Roscoe „Fatty“ Arbuckle. Taj sjajni komičar kojeg su često spominjali u istoj rečenici s Charlijem Chaplinom i Busterom Keatonom, sjeo je na optuženičku klupu na početku ludih dvadesetih. Optužen za ubojstvo, osuđen je od medija puno prije nego je suđenje završilo. To što je na kraju oslobođen nije pomoglo ni njemu ni urbanoj legendi koja se oko toga izgradila. Nikad kasnije nije uspio sprati ljagu sa svoga imena. Priča o Arbuckleu nema sretan kraj. Umro je sam, poistovjećen sa skandalom koji mu je toliko uzeo, 1933. godine. Čak ni isprika porote „osjećamo da je optuženiku učinjena velika nepravda“ nije pomogla. U današnjoj „Drugoj strani filma“ osvrnut ćemo se na tu tužnu priču, priču čiji je glavni lik Roscoe „Fatty“ Arbuckle.

Arbuckle će, osim po suđenju, ostati zapamćen i po svojoj popunjenoj figuri. Figura je to koja mu od malena nije donosila previše sreće. Nakon što mu je majka umrla kad je imao dvanaest godina, otac ga se odrekao. To je prisililo mladog Roscoea da se uzdržava kako zna i umije. Nastupao je po vodviljijima, birtijama i raznim opskurnim lokalitetima prije nego što se 1909. godine okušao na filmu. Uspon je bio strelovit. Od početaka kao statist do naslovnih uloga u popularnim „Keystone“ komedijama Marka Sennetta, Arbuckle je postao jedna od prvih istinskih filmskih zvijezda. Kad su on i njegov partner Mabel Normand 1914. godine potpisali za Paramount ponuđeni im je ugovor nudio 1000 $ dnevno i potpunu kontrolu nad filmovima koje stvaraju. Taj isti ugovor podebljan je 1918. na trogodišnji ugovor vrijedan milijun dolara godišnje (u današnjim dolarima oko 13 milijuna). Devetog rujna 1921., međutim, za „Fattya“ se sve promijenilo. Što se zaista dogodilo u hotelskoj sobi u San Franciscu te rujanske večeri saznalo se mnogo kasnije. Istina je bila tragično jednostavna. Glumica Virginia Rappe previše je popila uslijed čega je došlo do napuknuća mokraćnog mjehura. Arbuckle je pozvao hotelskog liječnika koji je nesretnoj glumici dao morfij i poslao ju u bolnicu. U bolnici je umrla tri dana kasnije, a kao razlog smrti naveden je peritonitis. O smrti Virginije Rappe napisane su knjige, a o njoj su lamentirali i razni teoretičari. Ne treba zaboraviti da je 1921. u SAD-u na snazi prohibicija i da je alkohol koji je tad dostupan daleko lošije kvalitete od uobičajenog. Takav alkohol mogao je vrlo lako dovesti do komplikacija koje su rezultirale glumičinom smrću, pogotovo kad se uzme u obzir da je ona i ranije imala problema s unutarnjim organima uslijed izvršenih abortusa. No, tragedija Virginije Rappe nije zahvatila samo nju. Posredna žrtva njene tragedije bio je i Roscoe „Fatty“ Arbuckle.

Glumičina pratilja na tragičnoj zabavi Bambina Maude Delmont rekla je policiji da je Arbuckle silovao Virginiju Rappe. Delmont je, pretpostavlja se, htjela doći Arbuckleova imetka. Policija je, pod utjecajem njenog svjedočenja (a vjerojatno i kojeg potplaćenog doktora) zaključila da je glumici vodenjak pukao uslijed Arbuckleove težine tijekom silovanja. Novine su se povampirile. Uslijedio je prvi slučaj koji je nazvan „suđenjem stoljeća“. Kako je to i danas, novinari su dodali malo začina priči, pa su tako izvijestili da je Arbuckle kao alat tijekom gnjusnog čina koristio bocu Coca-Cole. Teoriju prema kojoj je Delmont tražila od Arbucklea novac da preokrene svoje svjedočenje navelo je nekoliko tadašnjih korničara, ali kad se medijska mašinerija jednom zahukta rijetko ju što može zaustaviti. Koliko je to stvarno tako možda najbolje pokazuju riječi koje je baš Roscoeu izrekao William Randolph Hearst (koji je poslužio kao model za „Građanina Kanea“):

„Sinko, uopće me ne zanima jesi li ti to učinio. Sve što sam želio bilo je – prodati novine.“

Kao da sve to samo po sebi nije dovoljno grozno po Arbucklea, tadašnji javni tužitelj okruga San Francisco Metthew Brady želio je iskoristiti slučaj Fatty Arbuckle kao odskočnu dasku. Metoda kojom se pritom poslužio je u najmanju ruku diskutabilna. Javno je u nekoliko navrata proglasio Arbucklea krivim i tako vršio pritisak na svjedoke da lažno svjedoče, kao i ponude kriminalcima o smanjenju kazne ukoliko budu lažno svjedočili protiv Roscoea Arbucklea. Dva su suđenja propala jer se porota nije mogla odlučiti, a Brady nikad nije pozvao Delmont da svjedoči protiv Arbucklea. Vjerojatno je znao da se pred vještim odvjetnikom njeno svjedočenje ne bi moglo održati. Na trećem je suđenju Arbuckle proglašen nevinim. Tu je presudu porota donijela za šest minuta, od čega je pet minuta sastavljala sljedeću izjavu:

„Oslobođenje nije dovoljno za Roscoea Arbucklea. Osjećamo da je njemu učinjena velika nepravda. Također, smatramo kako je naša dužnost bila da ga oslobodimo, s obzirom da nema ni najmanjeg dokaza koji bi ga na bilo koji način povezivao s izvršenim zločinom. Bio je postojan tijekom čitavog procesa, stalno ponavljajući istu priču kojoj smo svi povjerovali. Događaji u hotelu imali su nesretan rasplet po gospodina Arbucklea, ali kako dokazi pokazuju, on za takav rasplet nije odgovoran. Mi mu želimo puno sreće i uspjeha, te se nadamo da će američki narod smoći snage da povjeruje u prosudbu četrnaestero muškaraca i žena koji su trideset i jedan dan slušali izlaganje dokaza, da je Roscoe Arbuckle u potpunosti nevin i oslobođen svake krivnje.“

U svakom bi drugom slučaju takva izjava bila dovoljna barem za ispriku. No Hearstove su novine nastavile raspirivati mržnju prema Arbuckleu do te mjere da je čak i njegova žena napadnuta. Studiji su mu čak zabranili da rad, donijevši tu odluku šest dana nakon oslobađajuće presude. Iako su u prosincu 1922. tu zabranu službeno povukli ona je neformalno ostala na snazi. Mržnja je išla toliko daleko da su čak uništavani i njegovi filmovi. Jedini čovjek koji je ostao na njegovoj strani bio je Buster Keaton koji je davao Arbuckleau 35% profita producentske kuće koju mu je ovaj prodao 1918. godine.

Roscoe „Fatty“ Arbuckle umro je od srčanog udara 1933. godine. No, urbana legenda je ostala. Priča o komičarskoj zvijezdi koja je kolegicu silovala bocom također. Iako danas znamo da ništa od toga nije istina takva se tvrdnja još može pronaći čak i u relevantnoj literaturi. S obzirom da postoji ona poslovica o tome „tko se zadnji smije“, a da se uz njegove filmove uvijek gušt smijati možda će ovaj članak bar donekle rasplinuti tu ružnu, a izdržljivu neistinu. Također, možda će barem donekle upozoriti na razarajuću moć medija koji lako stvaraju, ali i uništavaju „zvijezde“.

Prošlo je gotovo sto godina od ove tužne i tragične priče. Čovjek koji je nasmijavao druge, nezasluženo je umro omražen.&nbspZato, stavite si neki od njegovih filmova, kao primjerice „Garaža“ ili „Laku noć, sestro!“i uživajte u veselom debeljku. Čovjek je otkrio Bustera Keatona, uz Chaplina bio najpoznatiji komičar ranog filma, a nije dočekao vrijeme koje će ga priznati kao jednog od najzaslužnijih autora i glumaca sedme umjetnosti.

No, to vrijeme je došlo. Vrijeme gdje se „Fatty“, barem na filmu – zadnji smije.