RECENZIJA: "ŽIVOT JE TRUBA" (2015.) - Sjajni dijalozi, solidna zabava i potpuno kriva promocija.


„Ima jedan broj/a djeljiv je sa pet/u nizu brojeva/djeljivih sa šest.“

Zbilja ne znam kad je netko iskoristio Mancea ovako simpatično kao Antonio Nuić u filmu „Život je truba“. Znali smo nekad nekom tko je izgubljen u vremenu i prostoru reći: „baš si truba“. Kod Nuića je truba život i to život omeđen dvama obiteljskim događajima: svadbom i Badnjakom. Atmosfera oko svadbe me donekle podsjetila na onu u Vinterbergovom filmu „Gozba“. Kamera je izgledala kao da snima svadbu, a ne film. Režiser je uspio prikazati autentičan svatovski dernek začinjen s dobrom glazbom. Svadba je, također, iskorištena kako bismo upoznali likove. Oni glavni su svoj posao odradili jako dobro, oni sporedni su baš i nemaju neku svrhu. No, bez obzira je li kod Nuića život stvarna ili metaforička „truba“ zgodno je zaviriti ispod sloja malograđanštine i napuhanih očekivanja kako bismo otkrili pa gotovo krležijansku atmosferu drame.


Tu je napravljen najveći propust u promociji filma. Razlog zašto je nekoliko mojih kolega izašlo razočarano iz kina: „Život je truba“ je pametan netko odlučio reklamirati kao komediju. Iako u filmu ima nekoliko komičnih situacija film je prije svega drama. Zamislite sad situaciju da idete gledati komediju u kino, očekujete gegove i salve smijeha, a dobijete dramu u kojoj baš i nema nekog izraženog konflikta i u kojoj je glavna snaga u dijalozima i karakterizacijama koje zvuče uvjerljivije nego što smo navikli od hrvatskih filmova prošlog desetljeća. Publika je vjerojatno očekivala nešto nalik „Muškarcu bez brkova“, a dobila je film koji je prije sličan „Nek ostane među nama“.


Zato, kad jednom prihvatimo da film nije komedija nego drama, gledanje postane lakše. Svadba je zabavna i simpatična. Bojan Navojec kao mladoženja Boris i Iva Babić kao mladenka Jana odlični su u svojim ulogama. Zlatko Vitez igra pater familias ulogu u kakvoj smo od samostalnosti već naučili vidjeti Ivu Gregurevića, a kao njegova supruga Marija dosta je neuvjerljiva Mirela Brekalo. Zašto nju i Kseniju Marinković uvijek guraju u iste uloge? S izuzetkom Viteza, ponavlja se ovdje stara boljka scenarista u hrvatskom filmu. Stariji su glumci neiskorišteni, više kao karikature nego kao likovi, a čini se da u glavnoj radnji i nemaju neku funkciju. Drugi bračni par, Ksenija Marinković i Filip Šovagović, mogao je biti u potpunosti izbačen iz filma i to ne bi na glavnu radnju imalo neki poseban utjecaj.


Što se tiče mlađih glumaca, od važnijih likova tu je i Goran Navojec u ulozi Drageca (likovi su također braća), kao i Filip Križan u ulozi računovođe Pika. Svadba ko svadba, rekla bi pjesma, prođe. Boris i Jana uplovljavaju u bračni život, otac ih situira do te mjere da se mogu posvetiti sebi, a Boris i umjetničkom pozivu (svirač trube). Kako god shvatili takvu situaciju, zanimljivo je promotriti metatekst umjetnosti suočene s malograđanštinom. Nakon događaja koji možemo shvatiti kao prvi katalizator radnje Boris će biti prisiljen na rad u klaonici. Potpuna suprotnost njegovom umjetničkom senzibilitetu. Kulturu malograđanština ne shvaća ozbiljno i obično je promatra s podsmijehom. Nije da kulturni radnici nisu na to navikli. Tu naslov filma dobiva svoju drugu funkciju – život je, vidimo, zaista truba.


Jedino što nalikuje na dramski konflikt u cijelom filmu odvija se između starijih supružnika (glumački par Vitez/Brekalo). Karakterizacija Zdravka, Vitezova lika, izvedena je uvjerljivo, a njegovi pokušaji da razriješi konflikt trebali su valjda biti komični, ali jednostavno ne pogađaju prave note humora. Kao što ni zvonjava telefona na kojem piše „Majka Marija“ nije smiješna iako je, u kontekstu recentnih oglasa na zagrebačkim tramvajskim stanicama, trebala biti. Svi ti elementi koji su valjda trebali drami dodati dozu komedije ne djeluju uvjerljivo. Dapače, dosta su prazni. Fali im kontekst, ona poanta na kraju nakon koje će publika prasnuti u smijeh. Ovako, ostala je drama. Dosta dobra drama kad se sve zbroji i oduzme. Dijalozi i izvedbe mlađe garniture glumaca + Vitez su odlični. Ostali, u njihovu obranu i nisu imali baš Bog zna čime raditi. Vrijedi istaknuti sjajan dijalog Ive Babić i Mirele Brekalo koji je ujedno i najemotivniji trenutak filma, trenutak u kojem Iva Babić dominira i omogućuje i svojoj sugovornici, ali i gledateljima, drugu perspektivu.


I onda… Mance. Obiteljski konflikt podsjeća na Radićevu „Kotlovinu“ samo s manje pretencioznosti. Konflikt je to kojem baš „Dva“ služi kao završna kulisa. Autoreferencijalna zafrkancija. Nesloga rađa slogu. Malograđanski kapric nadilazi se na obiteljski blagdan (Badnjak/Božić) uz pomoć jedinog lika koji je sposoban sagledati stvari racionalno. Pogađate, upravo onog sa umjetničkim senzibilitetom. Kultura je, tako ispada, pobijedila nekulturu. Za kraj koncert spaja sve likove. „Život je truba“, poručuje nam Nuić, ali ga nekad treba i zasvirati. Improvizacija. Što se tiče odgovora na pitanje koje je do konflikta i dovelo ono je ostalo otvoreno. Svi su likovi na kraju postigli svoju katarzu.

Samo je moj ukupni dojam na kraju ostao - nedorečen.


Ocjena: 7/10


Creative Commons License
This work is licensed under a Creative Commons Attribution-NoDerivatives 4.0 International License.

0 komentari:

Objavi komentar