RECENZIJA: "Confirmation / POTVRDA" (2016.) - Istina vs. Moć - MovieLand

Je li seksualno zlostavljanje samo fizičko? Može li ono biti i verbalno? Upravo se tom temom bavi novi HBO film „Potvrda“. Film je to koji nastavlja aktivističku priču te mreže, a i ovdje se, kao i nedavnom „Do kraja“, otvoreno svrstava na stranu demokrata. Bolje poznavatelje HBO politike takvo svrstavanje neće začuditi, no čisto filmski gledano, ono je donekle ubilo zanimljivost filma. „Potvrda“ je sjajno zamišljen film, prepun odličnih glumaca koje prepoznajemo iz ranijih HBO produkcija, ali i film koji prečesto klizi u patetiku i gubi na dokumentarističkoj uvjerljivosti koja mu je cilj.

Osnovna potka ovog filma je potvrđivanje suca Clarencea Thomasa (Wendell Pierce) u američki Vrhovni sud. Nakon što se umirovila ikona borbe za građanska prava, Marshall Thorgood, Thomas je predložen za suca u Vrhovnom sudu SAD-a. Sam odabir je već u startu izazvao kontroverze jer je crnačka zajednica čak smatrala da se radi o maskiranju stvarnog stanja stvari oko prava Afroamerikanaca, popunjavanjem „rasne kvote“, a sve kako bi se stvorio alibi za tadašnju američku administraciju. Zbog stvorene kontroverze, Thomasa su demokrati temeljito provjeravali, a kad se prilikom provjere pojavila profesorica prava Anita Hill (Kerry Washington) koja je spominjala verbalno seksualno zlostavljanje, priča se zahuktala do usijanja.

Osim dvoje glavnih aktera u priči, za HBO film važan je važni su i demokratski senatori Joe Biden (Greg Kinnear) i Ted Kennedy (Treat Williams), te njihove pomoćnice Carolyn Hart (Zoe Lister-Jones) i Ricki Seldman (Grace Gummer). Saslušanje koje je prethodilo izboru C. Thomasa bilo je jedna od najvažnijih tema u SAD-u te jeseni 1991. godine. Bilo je toliko praćeno i važno da je ušlo u popularnu kulturu, pa i u određene sitcomove. HBO se, kako je i za očekivati, ovdje svrstava na stranu žrtve, osobe koja je svog nadređenog optužila za seksualno zlostavljanje i tako po prvi put kontroverzu seksualnog zlostavljanja postavila u središte javne rasprave.

Kad je Anita Hill, mlada profesorica prava, podnijela Senatskom odboru iskadz u kojem tvrdi da ju je Clarence Thomas seksualno zlostavljao, republikanci su to shvatili kao napad na administraciju Georgea H. W. Busha koji je suca i predložio. Za razliku od danas, tadašnjim su senatskim odborom dominirali muškarci, a protiv profesorice Hill počela je prljava kampanja tijekom koje su ona, njen karakter i profesionalni integritet došli u pitanje. Pitanje političke odgovornosti o kojem se toliko raspravljalo u aktualnom hrvatskom političkom trenutku, dominira i filmom „Potvrda“. Scenaristi opravdano postavljaju pitanje, smije li osoba koja se na taj način odnosi prema svojim podređenima donositi odluke na najvišoj razini u društvu u kojem je Vrhovni sud postavljen kao najvažniji „čuvar demokracije“?

Treba također imati na umu kako je trenutak u kojem su održana famozna Thomas vs. Hill saslušanja u političkom smislu vrlo osjetljiv. S jedne se strane ruši željezna zavjesa, Balkan vrije, ratuje se na Bliskom istoku, a čitavu zemlju na određen način trese osjećaj gubitka vrijednosti i smjera koji je u hladnoratovskoj podjeli bio tako fiksno zacrtan desetljećima. U takvom se trenutku propitkuje kandidat za Vrhovni sud SAD-a, kandidat kojeg je predložio Predsjednik, a sve kako bi zadovoljio minimalne standarde koji se od njega očekuju na domaćoj sceni. Neočekivano, upravo iz crnačke zajednice oko suca Thomasa, dolazi najviše pitanja. Anita Hill samo je vrh ledene sante. Republikanci su odlučili okrenuti ploču, trebalo je skrenuti pozornost. Umjesto da se sudi sucu Thomasu za seksualno zlostavljanje, dojam javnosti je bio da se sudi Aniti Hill. Taj dojam je više od deset godina kasnije potvrdio i novinar David Brock koji je priznao da je na zahtjev Republikanaca pisao tekstove u kojima je A. Hill trebao prikazati „dijelom ludom, dijelom droljastom“.

Strah je u većini slučajeva razlog zašto se o seksualnom uznemiravanju na poslu ne progovara. Strah od gubitka egzistencije, ugleda i samopoštovanja. Strah od toga da će žrtva biti proglašena krivcem. Osnovna ideja filma „Potvrda“ je pokazati tu zamjenu teza. Taj preokret koji sustav čini kako bi žrtvu prikazao krivcem. Anita Hill u toku filma pred Senatskim odborom kaže kako nije mislila istupiti sve dotle dok ju nisu nazvali iz Demokratske stranke i postavili izravno pitanje o seksualnom zlostavljanju. Osoba njenog integriteta, dodaje, nije mogla lagati. Prilikom izlaska dokumentarnog filma „Anita: Govor istine pred moći“, profesorica Hill je izjavila kako joj nije žao zbog toga što je istupila i progovorila o zlostavljanju. 1991. nismo imali svijest o seksualnom zlostavljanju kakvu imamo danas, a okruženje u kojem je djelovala bilo je u potpunosti muško. Proces potvrđivanja suca Clarencea Thomasa za suca Vrhovnog suda samo je zrcalo takvog društva. Na tragu te njene izjave je i HBO film. Hipoteza koja se njime postavlja je (ipak) optimistična. Danas se tako nešto ne bi moglo ponoviti. Danas smo, pokušava se reći, na neki način evoluirali kao društvo.

Odlična glumačka ekipa je najveća snaga ovog filma. Izvrsni Wendell Pierce kojeg pamtimo iz serija poput „Žice“, „Tremea“, „Face/Suits“ (nikad mi nije bio jasan taj prijevod) odlično igra ulogu suca Thomasa, ali dobiva i premalo filmskog vremena da bismo vidjeli i njegovu perspektivu. Dojam je kako ona tvorcima filma nije bila naročito važna, a upravo je zbog toga izostao snažniji dramski konflikt koji bi film učinio boljim. Naglasak je stavljen na izvrsnu Kerry Washington („Skandal“, „Hvata nas noć“, „Django“) koja uspijeva dočarati dileme u kojima se nalazi Anita Hill. Joe Biden, današnji potpredsjednik SAD-a, jedna je od ključnih figura u filmu. Upravo se njemu najviše prigovara zbog lošeg vođenja ispitivanja pred Senatskim odborom, kao i zbog nedostatka reakcije na očita ponižavanja lika i djela Anite Hill koja nisu imala veze sa slučajem. Kinnear ga pokušava odglumiti kako treba, ali ostaje osjećaj kako se ipak pomalo gubi. Ovo je drugi put da ga gledam u nekoj, da se tako izrazim, političkoj ulozi i kao ni u „Kennedyjevima“ (gdje je glumio JFK-a), ni ovdje nije posebno uvjerljiv.

Film je očito rađen iz ženske perspektive pa, osim Washington, vrijedi istaknuti Grace Gummer koja ima u genima glumački talent (kćer Meryl Streep), a i nakon „Uredništva“ i „Mr. Robota“ pokazuje da sve više napreduje. Tu je i Zoe Lister-Jones koja postaje zanimljiva glumica što iz projekta u projekt raste. Iako je „Potvrda“ prilično jednosmjeran i predvidiv film, režiser Rick Famuyiwa („Dope“, novi „Flash“) uspio je napraviti zanimljiv film koji privlači pažnju gledatelja. Pogotovo je dobro iskoristio toponime (Omaha, Washington) i dokumentarne snimke koje je ubacio u igrane dijelove.

„Potvrda“ je sve u svemu, solidan film kojem fali malo više karakternog sukoba i podjele filmskog vremena između glavnih aktera da bi bio odličan. No, moram reći da mi se čini da nastavlja HBO-ovu dokumentarističko-aktivističku misiju kojoj smo imali prilike svjedočiti i ranije („Longford“, „Djevojka u kafiću“, „Zavjera“, „Nekad u travnju“, „Do kraja“… ) , ali da mu za razliku od spomenutih naslova ipak fali odmaka i bolje dramske konstrukcije da bi bio odličan. To ne umanjuje njegovu vrijednost za one koji s problematikom nisu upoznati, dok će ostalima ipak na određeni način rehabilitirati Anitu Hill, ako je to uopće bilo potrebno.

Sustav se neće promijeniti ako se netko ne usprotivi, poruka je filma. Za to, međutim, treba imati hrabrosti.