DANČI BIRA: "Es geschah am hellichten Tag / DOGODILO SE USRED BIJELA DANA" (1958.) - Klasik koji je stvorio klišeje - MovieLand

Za klasike se uvijek može reći da su kliše. Neke teme su nakon njih toliko puta obrađivane da se ono što čini klasik takvim čini već viđeno, odavno obrađeno. Zaboravlja se, naravno, pritom da je u trenutku nastanka baš to bilo originalno. Zaboravlja se da su klasici stvorili klišeje. Mlađim generacijama često ta razlika nije najjasnija, a nekad je nužna. Recimo, kod „Black Night“ („D. Purple“) kad kažu da je riff jednostavan. Recimo, kod njemačkog filma „Dogodilo su usred bijela dana“ kad kažu da smo od teme već umorni. Možda, ali ljubitelji filma „Zakletva“ s Jackom Nicholsonom trebali bi ovo pogledati. Jednako kao i ljubitelji skandinavske serije „Ubojstvo“ (neovisno koja verzija). Prepoznat će, zasigurno, neke elemente. Tko zna, možda čak i zaključiti da ovaj njemački triler na kraju nije takav kliše kakvim se čini.

Kad se torbar Jacquier (Michel Simon) u šumi spotakne o tijelo malene djevojčice pozvat će doktora Matthäija, inspektora koji upravo treba otputovati na novu dužnost, da dođe riješiti slučaj. U ulozi doktora naprosto briljira Heinz Rühmann. Kišovito malo seoce, torbar koji se kreće iz okruga u okrug, mala ubijena djevojčica. Sve je tu što je potrebno kako bi se slučaj brzo riješio. Jacquier postaje prirodni sumnjivac, a svi žele samo što brže zaključiti slučaj. Matthäi ionako odlazi, rezoniraju njegovi kolege. Zašto tražiti neko drugo rješenje kad im se ono nalazi pred nosom? Iza ubijene djevojčice ostao je samo crtež koji je nacrtala nekoliko dana prije ubojstva. Na njemu se vide veliki čovjek, nešto nalik zecu i ježurci. Crtež na ostavlja Matthäija na miru. Nešto mu nije jasno, nešto ga proganja. Nikom, pa ni njemu, nije jasno što.

Motiv inspektora koji je toliko opsjednut slučajem da za njega ne preostaje ništa drugo, nije nov u žanru. Sjetit će se ljubitelji „Ubojstva“ da je taj motiv iskorišten u obje verzije kod lika Sare Linden. Ona također treba otputovati, a slučaj ubijene djevojke joj ne da mira. Ovdje je u njenoj ulozi cijenjeni doktor Matthäi, no kako to obično biva to poštovanje postoji sve dok se ponaša u skladu s očekivanjima. Onog trenutka kad njegovo ponašanje izađe iz očekivanog okvira, poštovanje nestaje. Kod ovog se filma vrlo dobro vidi upravo ta tanka granica između uvažavanja i šarlatanstva. Granica koju, svjedoci smo u svakodnevnom tisku, često zanemarujemo.

Dok je u američkoj preradi ovog filma Sean Penn odabrao nešto drugačiji put k raspletu, režiser ovog filma odabire nešto vedrije i konvencionalnije rješenje. No, čini mi se, da takvo rješenje zapravo u kontekstu zapleta i bolje funkcionira. Jer, kod slučaja kao i kod likova, stvar je baš u tome što je sve tako jednostavno i tako obično. Ubojice, uči nas Ladislao Vajda, često nisu oni koje očekuje masa, nisu niti oni za koje bismo mi kao gledatelji to pretpostavili. Često mi, kao i žrtve, živimo u bajci i smatramo kako se zločin ne može dogoditi nama. On se, u sjajnoj igri samozavaravanja, uvijek događa – nekom drugom.

Glavni lik filma je, na sreću, nadišao tu varku. Proces kojim je došao do toga učinio ga je pragmatičnim i otuđenim do krajnjih granica. Možda je čak ovo prvi film u kojem, kao što je slučaj u kultnim „Jaganjcima“, policajac u potpunosti ulazi u glavu svog plijena kako bi ga uhvatio ne mareći pritom za posljedice. Pogledajte još jednom godinu nastanka filma. 1958. to je bio relativno nov koncept. No, bez ustezanja možemo reći, taj je koncept obilježio žanr.

Režijski je Vajda film montirao po uzoru na Hitchcocka. To se odmah vidi iako je očito da su resursi koje je imao na raspolaganju nespojivi s onima „velikog majstora napetosti.“ Primjetni su, naravno, određeni nedostaci kao proizvod zemlje nastanka i vremena snimanja, ali baš zato sam mišljenja da ta dva podatka treba imati na umu od početka. Crno-bijela tehnika filma ovdje samo doprinosi cjelokupnom osjećaju sivila. Jer, poanta je da se i inspektor i ubojica susreću na „sivom“ teritoriju. Sivom, čak i ako uzmemo u obzir da su, po prirodi stvari, krenuli sa suprotnih pozicija. „Dogodilo se usred bijela dana“ već svojim naslovom naslućuje da ovaj film možemo promatrati kao mjesto začetka sjajnih kasnijih naslova u žanru. Nisam si mogao pomoći pa sam tijekom cijelog filma razmišljao o onoj rečenici iz sjajnog korejskog trilera „Sjećanja na umorstvo“:

- - Kako izgleda ubojica?

- - Pa, ne znam, obično.

Upravo tu leži i put koji je čitav žanr prešao između ova dva filma. Nakon što se otkrije identitet ubojice, od kojeg čitav film očekujemo da izgleda obično, prisjetio sam se one rečenice o klišeju. I kliše, naime, nešto mora proizvesti. I kliše je jednom bio originalan.

Za ljubitelje trilera „Dogodilo se na današnji dan“ je nezaobilazno filmsko štivo. Uvid je to u evoluciju naracije žanra. Motive iz ovog filma prepoznat ćete u puno kasnijih naslova. Zbog svega toga cijenit ćete ga još više. Nekad se, zbilja, najvažnije stvari „dogode usred bijela dana“ i najčešće, kako to obično biva, nisu one koje nam prvo padnu na pamet.