Postoji nekoliko svevremenskih
ikona stila. Postoji zvuk motocikla koji se prepoznaje. Postoji onaj pravi,
iskonski, nešukerovski „brend“. Harley-Davidson kod većine ljubitelja
motocikala više je od običnog vozila. Reći će ljudi koji ih vole da je to način
života. Serija „Harley i Davidsoni“
poigrava se time i stavlja gledatelja u poziciju promatrača. Ono što se pred
njim odvija rađanje je legende. Nekoć je na naslovnicama pisanih romana stajalo
da je Doc Holiday „došao tiho i ušao
u legendu“. Harley je došao glasno i napravio isto. Trodijelna mini-serija ima
svojih nedostataka, ali ljubiteljima ove tematike to ionako neće biti naročito
važno.
Svaka priča o pionirima prijeti da
se pretvori u hagiografiju. Američke priče o pionirima, pogotovo. To se, doduše
ne vidi toliko na početku no u sljedeće dvije epizode serija postaje malo
predvidljiva i, po mom sudu, previše zašećerena. Nije to umanjilo odviše užitak
gledanja, privlačnost Harley-Davidsona je, barem kod mene, nešto što se kroz
godine nije mijenjalo. No, kod ljudi koji tu magnetičnost ne osjećaju inače,
mislim da bi to trebalo uzeti u obzir.
Radnja kreće 1903. godine. To je
ista ona godina u kojoj se nagovijestilo dvadeseto stoljeće. U veljači su Morris and Rose Michtom svijetu predstavili medvjedića kojeg će svi zvati teddy-bear, a u prosincu je Orville Wright prvi put uspješno
poletio zrakoplovom. Između ta dva događaja, mladi je inženjer Bill Harley (Robert Aramayo) pokušao
napraviti svoju verziju motoriziranog bicikla. Njegova se ideja svidjela Arthuru Davidsonu (Bug Hall) koji
stalno upada u probleme i razne „pothvate“. Njih se dvojica odluče udružiti u
taj „pothvat bez budućnosti“.
No, tek kad se priči pridruži Walter Davidson (Michiel Huisman)
projekt počinje dobivati konture onoga što će kasnije postati najpoznatiji motocikl
na svijetu. Milwaukee je, doslovce,
živnuo. Zajedno s Harley-Davidsonom stvarala se cijela motociklistička scena.
Svaka industrija ima svojih problema, a u ranom dvadesetom stoljeću oni se
rješavaju po ideji „tko jači, tlači“. U ratu konkurenata, ukratko, sve je
dozvoljeno.
Mini-serija prati povijesne
događaje. Od Monroeove doktrine „Amerika
Amerikancima“ uskoro ne ostaje ništa. Prvi svjetski rat postaje prekretnica i
za moto-industriju. Izlaskom iz rata, ideja slobodnog kretanja dobiva na snazi.
Harley otkriva svoju glavnu misiju. Zadovoljstvo kupaca osigurava odanost.
Ubrzo se shvaća ono što do danas ostaje deviza tvrtke: kupac ne traži samo
brzinu, već i pouzdanost. Harley-Davidson je spreman to dati, ali je pitanje hoće
li ta njihova deviza izdržati sljedeći veliki događaj.
Velika gospodarska kriza zatvarala
je vrata tvornica. Mnoštvo je ljudi bez posla. Kako znamo, ljudi bez posla
znače i ljude bez novaca. Zgodno je to objasnio A. Davidson: „Ljudi bez posla,
Walter, ne kupuju motocikle.“ Upravo s ta dva povijesna događaja „Harley i
Davidsoni“ objašnjavaju priču. Čini mi se, doduše, da se scenaristi nisu mogli
dogovoriti žele li raditi dramu ili dočarati osjećaj koji su imali pioniri
industrije kad su prvi put zajahali kultni motocikl. Između ta dva opredjeljenja
serija gubi na dinamici, pa se pogotovo u završnoj epizodi čini da se autori ne
mogu odlučiti između adrenalina i patetike.
Bez obzira na očite nedostatke,
serija objašnjava nekoliko stvari. Filozofija tvrtke da ne sudjeluje u moto-trkama
jedna je od njih. Ideja prema kojoj tvrtka podržava prilagodbe entuzijasta na
proizvedenim motociklima, također. Naravno da i tu klizi u hagiografske vode i
naravno da se i tu mnoštvo stvari čini prejednostavno i prelako. To i ostaje
najveća mana serije. Premalo je crnih tonova. Oni, kad su prisutni, uglavnom su
svedeni na osobne probleme protagonista. Tvornica se, ni u jednom trenutku, ne
prikazuje negativno. U tom smislu nismo dobili dokumentarističku dramu s
relevantnim svjedočenjem nastanka kultnog motocikla već šestosatnu reklamu.
Doduše, ima nas koji smo si svaki
put kad smo na cesti vidjeli (i čuli) Harleya pjevušili onu Štulićevu to je stil, stari moj“ pa nam je i šestosatna reklama ustvari poziv
na putovanje. Čisti adrenalin. Postoje stvari za koje je
objektivnost suvišna. Njima ne treba kritika. One su, poput Harleyja, čista
emocija.
Ocjena: 8/10
This work is licensed under a Creative Commons Attribution-NoDerivatives 4.0 International License.
0 komentari:
Objavi komentar