RECENZIJA: "ROGUE ONE: PRIČA IZ RATOVA ZVIJEZDA" (2016.) - Uvertira kakvu original zaslužuje. - MovieLand

Nakon prošlogodišnjeg nastavka sage „Ratova zvijezda“ postavilo se pitanje može li franšiza još ponuditi nešto novo. Film je, s razlogom, uspoređivan s „Novom nadom“ zato što je prilagodio narativ modernijem i tehnološki naprednijem vremenu, a da je više funkcionirao kao uvod i ponovno ispričana, nego kao zasebna, samostalna priča. Doživjeli smo ga kao ispričanu staru priču namijenjenu „novim klincima“. Dilema originalnog pitanja ostala je, a svemir „Ratova zvijezda“ morao je odgovoriti na pitanje ostaje li u njemu još prostora za svježe priče ili ćemo gledati „štancanje“ novih stavaka i predstavaka priče bez drugačijeg iskoraka. Drago mi je reći kako je filmom „Rogue One: Priča iz Ratova zvijezda“ odgovoreno potvrdno na prvo pitanje i kako smo konačno i u filmskom smislu zagrabili u rezervoar ideja kojima su nas godinama hranile knjige, stripovi i video-igre.

Neki poznati elementi franšize su, naravno, ostali i ovdje. Još uvijek ćemo prelaske između različitih kadrova doživljavati u karakterističnim lukasovskim zavjesama, još uvijek će većina vizualnog narativa biti prepuštena zapanjujuće dotjeranim eksterijerima, a efekti će na velikom platnu izgledati bolje nego ikad. Ono što je, međutim, snaga ovog filma izvire iz nove priče obogaćene dosad neiskorištenim (a možda je bolje reći i nepotrošenim) likovima. Gareth Edwards je ovim filmom iskoračio iz „Godzilline“ sjene pa je, možemo reći, film iskoristio za ozbiljniju i ambiciozniju priču nego što je, s obzirom kakva je bila „Sila se budi“, bilo očekivati. Redatelj se potrudio dočarati svijet „Ratova zvijezda“ kakav dosad nismo imali prilike vidjeti. Svijet koji je daleko ciničniji i mračniji, a opet dovoljno epski napisan da možemo bez krzmanja reći kako i takav pripada imaginariju.

Što je onda „Rogue One“? Čitav film izvire iz rečenice u „Novoj nadi“, prvom nastavku planetarno popularne sage, o tome kako su se mnogi žrtovali kako bi planovi Zvijezde smrti došli u ruke pobunjenika. To možemo shvatiti kao uvod ili kao upoznavanje, kako kome drago. Jer, „Rogue One“ je priča o stvaranju mita uz koji živimo desetljećima, a taj mit bez žrtve ne bi bio moguć. No, Edwards se ne zadržava previše na bojanju mita patetikom već hrabro ulazi u prazan prostor koji ta rečenica ostavlja i ne podcjenjuje pritom publiku savršeno svjestan da je ona razlog ukorijenjenosti mita u popularnoj kulturi, ali i njegovog ponovnog iščitavanja i nadopunjavanja.

Ključno pitanje koje se postavljalo nakon najave ovog filma bilo je kako će se u svemu tome snaći novi glumci i likovi i hoće li se uspjeti povezati s kritičnom i poslovično zahtjevnom fanovskom bazom. Problem je donekle riješen odabirom karakternih glumaca koji su u stanju iznijeti zahtjevnije uloge, ali koji isto tako publici nisu nepoznati. Mads Mikkelsen kao Galen Erso, znanstvenik koji je idejni tvorac Zvijezde smrti otvara zanimljivo etičko pitanje o ljudima u ratu. Je li opravdano surađivati sa zlom, ako ti se ne ostavlja izbor? Je li bolje da se ti nalaziš na tom mjestu i na neki način utječeš na događaje nego da se makneš u stranu iz moralnih razloga i pustiš da se zločini svejedno dogode s tobom ili bez tebe? Naravno, ta moralna dilema ne može se odgovoriti izvan konteksta, a kontekst je upravo ono što nam „Rogue One“ daje.

Felicity Jones u ulozi njegove kćeri Jyn pokazala je kako je zaista nadišla uloge u klasičnim kostimirkama i odigrala je, za svoj dosadašnji repertoar, neobičnu i akcijom nabijenu ulogu. Što se tiče uloga ženskih junakinja, Jones ovom ulogom i snagom karakterizacije ulazi u rang Sigourney Weaver i njene Ellen Ripley. Koliko je „Rogue One“ ozbiljniji i ambiciozniji film od Abramsove „probuđene Sile“ možemo vidjeti po dijalogu između Jyn i kapetana Cassiana Andora (Diego Luna) u kojem se dotiču pravila u bojnom djelovanju. Tu se otvara druga etička nit koju povlači „Rogue One“. Ako znaš da su naredbe pogrešne, treba li ih slijediti? Treba li, možda, ipak pratiti svoj instinkt? Nepogrešiva asocijacija tog dijaloga na nirberške procese i klasično nacističko opravdanje o tome kako su „samo sljedili naredbe“ djeluje i kao opomena ratovima 20./21. stoljeća jednako glasno kao i u onima „u jednoj dalekoj galaksiji“.

CGI

ORIGINAL

Treća, a i najglasnija etičko/moralna dilema, nadilazi samo „Rogue One“, pa se može postaviti na razini filmske umjetnosti općenito. CGI likovi su s nama već neko vrijeme, no ovo je prvi put da sam imao priliku vidjeti na filmskom platnu glumca koji je mrtav 22 godine. „Uskrsnuće“ Petera Cushinga CGI tehnologijom otvara prostor dilemama koje nadilaze sam film, a repriziranje njegovog kultnog Tarkina računalom ipak ne djeluje pretjerano uvjerljivo. Što nam slijedi ako ovo postane uobičajena praksa? Hoćemo li u nekom od sljedećih filmova iz „priča iz Ratova zvijezda“ gledati model Aleca Guinessa? Hoćemo li oživljavati glumačke legende kao što su Newman, Hepburn ili Brando? S tim da je ovaj zadnji bio toliko dalekovidan pa je svoje geste i mimike odradio u računalnoj tehnici predviđajući tu mogućnost (što smo mogli vidjeti u dokumentarnom filmu „Poslušaj me, Marlon“.) Ta mogućnost je istodobno jezovita i intrigantna i samo razmišljanje o njoj djeluje pomalo frankenštajnovski. No, čini se da ćemo se i na to morati naviknuti.

Etičko-filozofska razina filma na stranu, „Rogue One“ sjajno predstavlja novi narativ koji će očito etiketa „Priča iz Ratova zvijezda“ sadržavati. Naime, „Rogue One“ je daleko više akcijski film nego što je to bila „Sila se budi“, a sam način pripovijedanja i tempo filma daju nam naslutiti da će ovo biti etiketa puno više nabijena akcijom, emocijom i slobodnijim pristupom nego filmovi koji su dio one glavne, konvencijama ipak ograničene, priče. Također, vrijedi primjetiti kako se ovdje radi o valjda najzvučnijoj glumačkoj postavi ikada u nekom filmu iz tog imaginarija. Osim Mikkelsena, Diega Lune i F. Jones tu su i odlični Forrest Whitaker i Riz Ahmed, a začin svemu daje posveta japanskoj legendi o „slijepom samuraju“ u kojoj briljira genijalac borilačkih vještina Donnie Yen. Primijetit ćete kako nijedan noviji film „Ratova zvijezda“ nije u naslovnim ulogama imao ovakvu koncentraciju glumačkog talenta.

Tu dolazimo i do antagonista. Ben Mendelsohn je izvrstan u ulozi Krennica, još jednog izvršitelja imperatorskih planova, a ne može se ne istaknuti kratko, ali upečatljivo pojavljivanje Dartha Vadera (James Earl Jones) koji je ovdje mračniji nego ikad. Upečatljivost koju izaziva ovakav Vader ono je što je falilo onoj trilogiji s prijelaza stoljeća. Ovaj Vader je daleko uvjerljiviji u ovom kratkom vremenu nego što je Hayden Christiansen bio u čitavom svom vremenu u toj trilogiji. Zajedno s Tarkinom i Vaderom koje znamo od ranije, Krennic čini trolist likova koji su stvorili preduvjete za vladavinu Imperija, ali i posijali sjeme iz kojeg će kasnije izrasti „Nova nada“.

Ono što je svakako plus ovog filma su sjajno režirane i odlično izvedene akcijske scene. Potvrdio bih riječi kritike o tome kako je riječ o nekima od najboljih scena svemirskog ratovanja ikad snimljenih, a nemoguće je izbjeći reference i poveznice na recentne ratove (prije svega Vijetnam i Bliski istok). Ono što je kod nekih fanova mjerilo simpatičnosti SW filma, droid naravno, i ovdje funkcionira sjajno pa tako imamo novi model imperijalnog droida K-2SO (Alan Tudyk) koji služi nadomještanju klasičnog „dinamičnog dua“ na koji smo navikli.

U svakom slučaju, „Rogue One“ je drugačiji film iz svemira „Ratova zvijezda.“ No, bez obzira na to nepogrešivo onamo pripada. Film je to koji je rađen ozbiljnije i ambicioznije od nedavnih filmova i bez pogovora je jedan od najboljih filmova godine. Sjajno izbalansirane akcija i naracija, odlična glumačka ekipa, reference koje se uklapaju u dosadašnje filmove i priča koja je u većoj mjeri uspjela izbjeći nepotrebnu patetiku čine „Rogue One“ najuspješnijim filmom „Ratova zvijezda“ još od originalne trilogije. To mu je samo po sebi dovoljna preporuka, čak i ako je u nekim elementima (CGI Cushing) preambiciozan za svoje dobro.