Kad Susan Morrow
dobije poštom još neobjavljeni roman „Noćne
životinje“ zapitat će se jesu li njeni odabiri ispravni i jesu li neke
stvari mogle biti drugačije. Ukratko, kad Susan otvori roman „Noćne životinje“
doživjet će krizu koju neće svesti samo na identitet. Film Toma Forda puno je dublji od „krize srednjih godina“. „Noćne
životinje“ su, kao i „Noćne kronike“,
film o lešinarima. No, ovdje su oni daleko suptilniji. Usporedba se nameće sama
od sebe. Ovo je film koji nose Amy Adams
i Jake Gyllenhaal i koji, dok se
igra s tri paralelne radnje, traži aktivno sudjelovanje gledatelja.
Susan Morrow je povjesničarka umjetnosti. Njen je život,
međutim, prazan poput umjetnosti koju predstavlja. Tu se vidi prva kritička
razina novog filma Toma Forda: kritika kritičara, kritika elite. Mogli bismo,
grubo govoreći, reći kako je film sukob između prave, ostrašćene umjetnosti i
one druge, kritičarske, koja se prečesto gubi u elitizmu i samodopasnosti. No,
to je samo prvi udarac koji je takvom svijetu priredio Ford. Moram skrenuti pozornost na jedan detalj. Oko polovice filma
Susan slučajno razbije mobitel. To se događa u trenucima najsnažnijeg
identitetskog kolebanja i one razine shvaćanja u kojoj se u potpunosti
poistovjećuje s neobjavljenim romanom. „Noćne životinje“ su tu ispunile svoj
prvi smisao jer se osoba kojoj je roman neposredno namijenjen počela pitati.
Stvarni svijet i uništeni mobitel tu ispunjavaju još jednu dodatnu i, čini mi
se, važniju svrhu. Osoba kojoj Morrow razbije mobitel odgovara kako je svejedno
što je skupi uređaj razbijen jer ionako za tjedan dana izlazi novi. Očiti
konzumerizam je ono u što se umjetnost (u Fordovim očima) pretvara. Možda
griješim, ali čini mi se da je to drugi Fordov udarac elitizmu i kritici.
Ako cijeli film promatramo kao cjelinu onda su ovi udarci
površni jer ih Ford plasira samo usput. Za percepciju filma važniji su oni
dublji jer su njegovi likovi/marionete daleko više divlji, daleko više „životinjski“.
Tu su, na toj dubini, usporedivi s „Noćnim kronikama.“ S tim filmom ne veže
„Noćne životinje“ samo sličnost naziva ili Jake Gyllenhaal, nego i najvažnija
tema u zbog koje junaci u modernom vremenu otkrivaju životinjsku stranu. Edward Sheffield, lik kojeg u stvarnom
svijetu glumi Gyllenhaal, introspekcijskom fikcijom stvara alegoriju. Njegov je
roman triler, priča o slabiću i stradavanju, no isto tako i priča o osveti. Tu
se osobna drama prepliće s fikcionalnom. „Noćne životinje“ komuniciraju sa
širokom publikom jednako kao i s pojedinačnom, ženom kojoj je roman namijenjen.
Amy Adams, kao cilj te poruke, igra možda i svoju najzreliju ulogu. Njen je lik
teško osuditi. Odabrala je ono što joj se u tom trenutku, iz njene perspektive,
činilo bolje. Međutim, osveta se po navici poslužuje hladna. Makar stigla i u
obliku književnog djela.
To književno djelo posudilo je ponešto od Lyncha. Atmosfera koju stvara ispala je
iz njegovog imaginarija, ali Tom Ford tu nije stao već je podsjetio (vjerojatno
svjesno) i na Mallickov „Badlands“.
Fikcionalni lik koji u pustoši zapadnog Teksasa proživljava stravu i dramu u
isto vrijeme, jeka je onog unutarnjeg krika koji traži povjerenje, strpljenje i
potvrdu bračnog zavjeta „u dobru i u zlu“ dok je onaj stvarni zamijenio uloge i
daleko više liči na lešinara nego na žrtvu. Baš ta zamjena, taj obrat
najsnažniji je adut filma. Tony Hastings,
fikcionalni lik romana. neupitna je žrtva pohlepe, ludila i želje za nastranom
zabavom. Edward Sheffield je, s druge strane, nevidljivi predator. Susan
Morrow, čiju nesvjesnost fanstastično dočarava Amy Adams, samo je žrtva opijena
arogancijom.
„Noćne životinje“ kao roman su sredstvo prizemljenja. U toku
čitanja Morrow više ne hoda, da parafraziram „Kojote“, „pola metra iznad Zemlje“.
Bljesak shvaćanja u kojem uviđa veličinu poniznosti i licemjerja samo ja
nadogradnja njene kazne. Tu „Noćne životinje“ kao film završavaju priču.
Ogoljena do kraja, u restoranu u posljednjoj sceni, ostaje joj da ispije svu
gorčinu. Čaša je vraćena. Svrha postignuta. U toj međuigri koja se na
fikcionalnoj i stvarnoj razini odvija između dvoje sjajnih glumaca lako se
izgubiti. Gledatelju je potrebna ravnoteža. Neka vrst putokaza kako bi shvatio
u kojem smjeru ga odvodi film. Taj putokaz koji se malo igra i s osjećajem za
moral potencijalne publike ovdje predstavlja Michael Shannon. Shannon je ambivalentan lik, arhetip šerifa čiji
osjećaj za pravdu nadilazi zakonsku normu. Jer, da upotpunim usporedbu, ako je
Amy Adams simbolička Ptica Trkačica,
a Jake Gyllenhaal Kojot onda je
Shannon savršeni mamac. Nikad osveta ne bi uspjela bez njegova lika, koliko god
on fikcionalan bio. Njegov lik svodi se na redukciju ljudskosti, na volju da se
zaobiđu granice između „prava“ i „pravde“. On je taj koji nas gleda u lice i
postavlja nam pitanje: „Što biste Vi učinili?“ On je na koncu završni udarac i
za stvarnu Susan Morow. Život nije linija manjeg otpora. Nekad je potrebno
odabrati i teži put, makar se on ne čini ispravnim.
„Noćne životinje“ su uznemirujuć film u kojem je vidljivo nasilje
preliveno u fikciju, a drama u stvarnost. Na kraju, ipak, osjećam grč u želucu
ne znajući da li da likujem ili da se zgrozim. Obje su emocije ravnopravne i
obje su ekstremno snažne. Odabir samo jedne od njih ne čini se pošten, a to dovoljno govori
koliko su „Noćne životinje“ dobar film.
OCJENA: 9/10
This work is licensed under a Creative Commons Attribution-NoDerivatives 4.0 International License.
Odličan film! Svakako pogledati!!
OdgovoriIzbrišiOdličan film obavezno pogledati
OdgovoriIzbrišiOduševljena sam..
OdgovoriIzbriši