Ljudi, kad se spomene kineska kinematografija, prečesto
pomisle na kung-fu, a zaboravljaju da postoje i odlični kineski filmovi koji nemaju veze s borilačkim vještinama. Sjećam se
kako je, prije nekoliko godina, kad smo komentirali sjajan kineski film „Podigni crvenu svjetiljku“, poznanik
rekao kako ne može vjerovati da su Kinezi ranih devedesetih snimili tako dubok
film. „Put kući“ još je jedan od filmova
koji demantiraju tezu kako je kineska kinematografija svedena na filmove o
borilačkim vještinama i epskim bitkama. Čini mi se vrijedan isticanja iako
nipošto nije jedini.
Mjesto radnje je napušteno selo kakvih je sve više i kod
nas. Mladi su se ljudi iselili, djece je sve manje, a ostali su samo starci.
Crno-bijela kamera kao u filmovima Bele
Tarra pojačava dojam depresije i beznađa. Mladić dolazi u selo pokopati
oca, no majka inzistira da ga se prenese na rukama iz grada gdje je umro do
njegova sela. Taj „Put kući“ za nju je najvažnija stvar na svijetu. Običaji se
moraju poštovati. Iako okolnosti ne idu u prilog takvoj odluci, mladić se
počinje prisjećati priče o upoznavanju roditelja. Odjednom, boja i osmijesi.
Odjednom, sve živne. Vratili smo se u prošlost. Vrijeme kad su se roditelji
upoznali. Otac je kao novi učitelj tek došao u selo. „Put kući“ raspliće se
pred nama. Riječ je o filmu koji nas uči kako se vratiti sebi i onom što smo
zaboravili. Riječ je o filmu koji nas uči cijeniti one što su nas kroz život
učili, ali i one što su nas odgojili. Negdje u pozadini svega toga skrila se i
ljubav, ali ona ne dolazi po planu, već teče u suglasju s filmom i
njegovih devedesetak minuta trajanja.
Tipično se zapadnjački zapitati zašto je taj „Put kući“
toliko važan? Da bismo razumjeli odgovor na to pitanje morali bismo se
prisjetiti sjajnog Kurosawina filma „Madadayo“
u kojem je isto tako riječ o starom učitelju koji izaziva, ali i recentnijeg
japanskog oskarovaca „Odlasci“ u kojem se govori o istočnjačkom odnosu prema
smrti općenito. Sjećam se kako je, prilikom intervjua s indijskom autoricom
Kiran Desai, upravo taj odnos prema duhovnosti opisan kao najvažnija razlika
između istočnog i zapadnog kulturnog kruga. „Put kući“
sjajno dodiruje tu točku razlike jer spaja i odnos prema smrti, ali i odnos
prema učitelju u dijelove života. S jedne strane su tu roditelji kao
oni kojima dugujemo dolazak na ovaj svijet, s druge su tu učitelji koji nas uče
o njemu, a onda smo negdje tu i mi koji ćemo ponoviti sve to ispočetka jer ćemo
odrasti, voljeti i jednom, možda, dobiti vlastitu djecu.
To ponavljanje koje znamo kao životni ciklus još je jedna
tema filma „Put kući“. Djeca, u osnovi, ne žele nalikovati roditeljima sve dok
ih odraz u ogledalu ne šokira i ne podsjeti da svakim danom sve više
podsjeća na njih. „Put kući“ je tu doslovan koliko i duhovan. Kroz priču koja
se odvija u prošlosti, u koloru, vidjet ćemo kako je za ljubav potrebno
podnijeti žrtvu. Bez žrtve ne znaš ju ni cijeniti. Ako ju ne znaš cijeniti,
izgubit ćeš ju. Takva poetika nije strana kineskom filmu no „Put kući“ ju
servira znalački, s mjerom, u kratkom vremenu. Priča je to koja bi u bilo kojoj
drugoj kinematografiji bila zašećerena i prepatetična, a vjerojatno i
negledljiva. Međutim, u kinesku kinematografiju savršeno odgovara. Sve je
na svom mjestu. Postavljena su pravila, kao i glumci. Ziyi Zhang i Honglei Sun
u glavnim ulogama postižu kemiju pa je njihovo zavođenje bez dijaloga, samo
kroz igre kamerom izvanrednog režisera Yimou Zhanga („Heroj“, „Kuća letećih
bodeža“) jedna od najvećih poslastica filma.
„Put kući“ možda nije remek-djelo (iako se i to može čuti),
ali je svakako film o kojem ćete razmišljati ako ga odlučite pogledati. Možda
ćete, samo usput, otkriti emocije i podsjetiti se kako je lako
zaboraviti „neke važne stvari“. Simbolički, likovi stvaraju svijet snažnih
osjećaja.
Na kraju je prepredeno, od svih njih, na kutu usana ostao
osmijeh kojeg sam postao svjestan tek
naknadno.
This work is licensed under a Creative Commons Attribution-NoDerivatives 4.0 International License.
0 komentari:
Objavi komentar