DANČI BIRA: "I, DANIEL BLAKE / Ja, Daniel Blake" (2016.) - Suvremeni duel birokracije i čovjeka. - MovieLand

Postoje filmovi kod kojih imam poriv komunicirati s likovima i radnjom. Kad su ti filmovi samo uznemirujući onda se zgražam. U ekstremnim slučajevima, međutim, ostajem u nevjerici. „Ja, Daniel Blake“ je najbolji film koji sam pogledao ove godine. Nekoliko dana nakon gledanja ne mogu prestati razmišljati o njemu iako sam, s obzirom da je redatelj Ken Loach, znao što očekivati. „Ja, Daniel Blake“ je zamisliv bilo gdje, a ne samo u Ujedinjenom Kraljevstvu. Pojednostavljeno, svi bismo mi mogli biti „Daniel Blake“. U trenutku kad to shvatimo ova snažna, socijalna priča prelazi u horor jer je svakidašnja strava najgora.

Loach film otvara samo tonom, razgovorom naslovnog lika sa službenicom. U nastavku će filma to otvaranje dobiti smisao jer nema neke razlike u komuniciranju s birokracijom preko telefona ili uživo. Bez obzira na način, važni su propisi, a empatije nema ni u tragovima. Blake je imao srčani udar zbog čega je tražio odobravanje naknade za onesposobljene, no prilikom revizije zahtjeva došlo je do pogreške. Usprkos liječničkim nalazima i mišljenjima specijalista proglašen je sposobnim. Kako bi preživio i imao izvor prihoda, mora se prijaviti za naknadu za nezaposlene. Uvjet je da pokušava pronaći posao koji zbog zdravstvenog stanja ne smije prihvatiti. Ovo što sam ispričao nije kvarenje radnje, sve to shatimo odmah na početku. Kafkijanska situacija postaje kompleksnija kroz interakciju glavnog lika s drugim likovima koji su u istoj (ili goroj) situaciji.

Apsurd u kojem se nalazi Daniel Blake produkt je sustava koji ljude tretira poput brojeva. Kad je dobio Zlatnu Palmu u Cannesu, što je bilo svojevrsno iznenađenje, „Ja, Daniel Blake“ izazvao je dosta polemika. U Ujedinjenom se kraljevstvu rasprava o ovom filmu pretvorila u političku debatu gdje su konzervativni mediji filmu prigovarali karikaturalnost i demonizaciju državnog aparata, dok su liberali branili Loachevu viziju argumentirajući kako većina kritičara filma živi na visokoj nozi, te ne može suditi o socijanom sustavu zemlje. Čini mi se, ipak, da je ovdje važnija poruka filma nego je li prikaz birokratskog aparata realan ili nerealan. Mislim da bi se film poput ovog mogao odvijati bilo gdje, pa i kod nas. Službenike/autoritete poput onih s kojima se Blake suočava imao sam prilike osobno sresti i nisam uvjeren da je prikaz karikaturalan koliko ga se optužuje jer je svatko tko je ikad imao veze sa socijalnim uslugama barem jednom doživio da ga se tretira kao broj/slučaj, a ne kao osobu s imenom i prezimenom.

Čekanje u redu na šalteru, ispred pučke kuhinje ili na telefonu je konstanta ljudi koji traže rješavanje statusa. Loach to odlično pokazuje pa se u toku gledanja čini da je reakcija državnog aparata poput Godota. Cijeli život, poanta je, može proći u čekanju. Tu ću se osvrnuti na dva filma na koja me snažno asocira „Ja, Daniel Blake“. Prvi je „Dva dana, jednu noć“ braće Dardenne, a drugi „Rory O'Shea je bio ovdje“, poznat još kao „U sebi plešem.“ Oba filma imaju snažnu socijalnu notu i oba kritiziraju sustav posložen tako da se likovi moraju poniziti kako bi ostvarili cilj. U „Dva dana, jednu noć“ Sandra (Marion Cotillard) mora moliti kolege s posla da se odreknu bonusa kako bi zadržala posao, dok u „Rory O' Shea je bio ovdje“ dvije osobe s teškim fizičkim invaliditetom pred irskom birokracijom nastoje ostvariti pravo na samostalan život. U oba slučaja, potraga se pretvara u farsu jer se postavlja pitanje što znači ostvariti cilj kad izgubiš dostojanstvo?

„Ja, Daniel Blake“ tu nije iznimka. Glavni junak podsjeća kako je osoba koja ima ime i prezime, koja nikad ništa ni od koga nije tražila niti ostala dužna i koja – na koncu – ima pravo na skrb od države zbog oštećena zdravlja. Ista ta država, s druge strane, postala je taocem procedura u kojima je pojedinac nevažan. Ključno pitanje filma bi dakle bilo: Što učiniti kad sustav postaje važniji od ljudi kojima bi trebao služiti?

Loach odgovor na to pitanje prepušta publici. Svjesno odabravši izokrenutu karikaturu koja ponekad iz teške socijalne drame prelazi u crnohumornu komediju, Loach pokazuje apsurd sustava koji bismo iz navike najlakše opisali kao alanfordovski. Upravo to, ta nastojanja glavnog junaka da se probije kroz apsurde, čine ga antijunakom, pa čak i Quijoteom ovog doba koliko god to klišejistički zvučalo. Njegova borba s vjetrenjačama postoji samo zato što mi to dozvoljavamo. Iz tog razloga ne samo da smo svi mi Daniel Blake već smo i krivci za njegovu situaciju. Loach u svom stilu naglašava tu izokrenutost odabirom komičara Davea Johnsa za glavnu ulogu. Saznanje da tako ozbiljnu i životnu ulogu igra komičar daje dodatni smisao apsurdu njegovog nadmudrivanja s birokracijom. Naime, kao i kultnom stripu, kad ti ništa ne preostaje – sprdaj se.

Vjerojatno je to žica koja je dodatno pogodila konzervativne kritičare. Takav sustav, čini se da poručuje Loach, i nije za drugo nego za sprdanje. Tu valja promotriti i Blakeovu antitezu, samohranu majku Katie (Hayley Squires). Majka dvoje djece je prisilno preseljena iz Londona u Newcastle zbog skupoće života u metropoli, ali i nedostatka socijalnih stanova. Slično kao i David Simon u mini-seriji „Pokaži mi junaka“, Loach adresira problem dislociranosti socijalnih slučajeva. Katie se pretvara u najvažniji dramski alat u priči. Njen odnos s Blakeom je u potpunosti aseksualan i možemo ga promatrati u nekoliko faza. Isprva se radi o empatiji i uzajamnom pomaganju, a nakon toga se dva lika pretvaraju u suprotne polove preživljavanja. Neke scene s Katie djeluju isforsirano, ali Loach je imao razloge za isforsiranost. U montaži, naime, možemo primijetiti kako se iskušanja kriminala s kojima su suočeni i Katie i Blakeov prvi susjed Kina (Kema Sikazwe) isprepliću s ponosom i dostojanstvom glavnog lika. I Kina i Katie u nastojanju da pobijede sustav moraju donijeti odluke koje možda i nisu najsretnije, a svakako nisu legalne; Blake u situaciji u kojem se zaredaju poniženja odabire drugi, moralno superioran put.

Dobra je stvar što se Loach u ovom filmu, za razliku od nekih nedavnih ostvarenja, priklonio logici „manje je više“. U sceni u pučkoj kuhinji, u kojoj jedan od likova doživi ultimativno poniženje konzumirajući simbolički važan umak od rajčice, Loach odlučuje odmaknuti kameru. To je potpuno različito od onog na što smo od njega navikli jer bi u nekim njegovim ranijim filmovima („Vjetar koji povija ječam“, npr.) to sigurno bilo detaljno, grafički pokazano. Ovim odabirom, međutim, kao da i redatelj odlučuje zadržati poštovanje prema likovima, kad ga već ne mogu dobiti od onih koji su za njih zaduženi i za to plaćeni. Tom malom gestom, međutim, pokazana je još jedna važna karakteristika filma. Konzervativci često nazivaju korisnike socijalne pomoći „parazitima na državnoj sisi“, ali Loach kao da ovdje postavlja pitanje, gledajući silne službenike i činovnike, tko su ustvari paraziti?

Sve skupa postaje i jasnije ako pogledamo jedan od aktualnih plakata za film. Na njemu naslovni junak izgleda kao da je ispao iz socrealizma, oslikan za potrebe sovjetske revolucije, suočen s izazovima bešćutna svijeta. Plakatom dominira razočaranje i tupi, neizvjestan pogled u budućnost. Opet, oko očiju se da iščitati optimizam. Osoba koja se uvijek pouzdavala „u se i u svoje kljuse“ vjeruje da se to mora isplatiti. U tom smislu „Ja, Daniel Blake“ postaje simbol promjene koja se tek treba dogoditi. Zalog za bolje sutra koje će doći onog dana kad nam napokon „pukne film“.

Koliko god se taj dan činio daleko nakon svršetka filma .