"Princeza Mononoke", "Avanture male Chihiro", "Porco Rosso", "Pokretni dvorac"... čak i ako niste ljubitelj japanskog animiranog filma ovi su naslovi postali dio opće filmske kulture. Gotovo da nema enciklopedije ili leksikona filma koji ne spominje barem neke od navedenih naslova, a možemo im pridodati i "Grob krijesnica", "Šapat srca" ili najnovije "Priču o princezi Kaguyi" i "Kad je Marnie bila ovdje". Sve navedene naslove veže Studio Ghibli, najpoznatiji japanski studio animacije. Najpoznatiji autor studija je Hayao Miyazaki, ali nemalu ulogu u pozicioniranju tog velikana svjetske animacije imao je i Isao Takahata. "Kraljevstvo snova i ludosti" govori o Studiju Ghibli, ljudima, mačkama i idejama unutar kreativnošću nabijenih prostorija u kojima ništa nije nemoguće. Animacija ne poznaje granice. U sklopu tekstova kojima najavljujemo ovogodišnji Animafest, osvrnut ćemo se i na dokumentarni film "Kraljevstvo snova i ludosti" nakon kojega će umom šetati ona stara kako ludost ovisi o kutu iz kojeg se promatra i kako je možda baš ona najbolji lijek od apatije i manjka smijeha oko nas.
"Kraljevstvo snova i ludosti" odvodi nas u svijet iza platna filmova Studija Ghibli. Možemo čitav dokumentarni film promatrati kao kavu s Miyazakijem i odgovor na pitanje koje se nekoliko puta kroz film ponavlja, zakačeno na staklu pored radnog stola: "Oprostite, dopuštate li da Vas promatram dok radite?" Japanska kultura razlikuje se od našeg, eurocentričnog pogleda na svijet. Miyazakijeva popularnost dijelom svoje uzroke treba tražiti i u tome. Japan je ostao obilježen militarističkim režimom u Drugom svjetskom ratu, ali nije dozvolio da ta stigma ostane središnjim pitanjem njegova razvoja (a i načina razmišljanja) čak sedamdeset godina po svršetku rata. Miyazakijevi filmovi vrlo često tematiziraju dvije stvari: letenje i ekologiju. Kako stari, sve više vidimo i prolaznost. U svom posljednjem filmu "Vjetar se diže", a u čiji nas proces stvaranja uvodi ovaj dokumentarni film, Miyazaki nastoji pomiriti ta dva pitanja, ali i dotaknuti Drugi svjetski rat na jedan svjež način. U filmu o konstruktoru aviona Miyazaki postavlja pitanje je li to što netko voli letenje i stvaranje automatizmom odgovorno za zločine koje će njegovi strojevi počiniti. Nešto, jednom stvoreno, ima svoju ljepotu. Ljudi su ti koji ju kvare. Strojevi su, sami po sebi, van kategorije dobra i zla. Hoće li Hayao Miyazaki odgovarajući na pitanje krivnje za počinjena nedjela onih koji su radili svoj posao konstruktora i inženjera na neki način odgovoriti na pitanje o svom ocu koje si je postavljao čitav život? To su sve jako ozbiljna pitanja koja se kriju iza kulise "Kraljevstva snova i ludosti".
Usprkos tim pitanjima ovaj je dokumentarni film izrazito pozitivan. Kreativni proces jednog od najvećih majstora animacije i kontinuirana konkurencija s njegovim mentorom Tahakatom jedan je od simpatičnijih momenata ovog filma. Tahakata i Miyazaki su dovršili filmove na kojima su radili za vrijeme snimanja ovog filma. Oba su ta filma bila nominirana i za "Oscara" u kategoriji najboljeg dugometražnog animiranog filma i moram reći kako je zaista šteta što ga nijedan od ta dva filma na kraju nije dobio. Za diznicentričnu SAD produkciju to i nije tako čudno. Svaki je kreativni proces na neki način ludilo. U slučaju studija Ghibli to ludilo proizvodi snove. Šašavost i ludost također se kriju iza lica kreatora. Ne možeš stalno izmišljati nove ideje ako nisi sposoban sagledati stvar izvan nametnutih okvira. Zašto djevojčica ne bi letjela na metli ili živjela pod vodom, zašto grad ispod aviona ne bi bio zasnovan na Rijeci i zašto se katedrala sv. Vida ne bi pojavila u jednom od najozbiljnijih Miyazakijevih filmova prema njegovim vlastitim riječima?
Igrani film to ne bi mogao tako izvesti. Animacija može.
Kad se snovi i ludosti na zadovoljavajući način spoje nastaju sjajne animirane filmske priče. "Priča o princezi Kaguyi" i "Vjetar se diže" slučajno su tema ovog filma, ali gotovo svaki film Studija Ghibli ima tu notu otkačenosti koja se onda nadoknađuje vrlo ozbiljnom, a obično i vrlo aktualnom porukom. Iako sam u pojedinim trenucima imao dojam kao da redateljica Mami Sunada piše hagiografiju živome čovjeku nisam se mogao oteti dojmu da je Miyazaki zapravo najbolju posvetu odavno već napravio sam. Njegovi su filmovi biseri animacije i za preporuku su svakome tko je voljan dati šansu tvrdnji kako japanska animacija može biti iznimno ozbiljna. Sunada je, vjerojatno iz poštovanja, upala u klasičnu američku zamku. Kad je nečiji rad velik, nema ga potrebe dodatno ukrašavati. Poštovanje izbija iz njene naracije, a netom prije objave Miyazakijeva umirovljenja to poštovanje čak pomalo prelazi i u patos.
Usprkos tome, treba cijeniti to što je "Kraljevstvo snova i ludosti" dovelo Miyazakija na kavu onima koji vole pogledati kako izgleda kreativni proces jednog od posljednjih majstora animacije. "Čovjek sam dvadesetog stoljeća", kaže Miyazaki u jednom trenutku, "nisam navikao na ovo 21." . Nekad mi se čini kako je animacija 21. stoljeća od silne tehnike izgubila oboje: i ludost i snove. Možda je kao u Uderzovom "Asterixu" Studio Ghibli ostao brana pred najezdom često lošeg i neinventivnog carstva CGI-ja.
Animafest nam daje priliku da vidimo kako ta brana možda i nije zadnja. "Kraljevstvo snova i ludosti" će ipak opstati. Poruka je filma kako će uvijek biti dovoljno luđaka da se usude sanjati. Vrlo optimistična emocija. Teško da se od dvosatnog druženja i može tražiti više.
Ocjena: 7/10
This work is licensed under a Creative Commons Attribution-NoDerivatives 4.0 International License.