Nada u bolje sutra često nas vodi u mitska mjesta. Uvijek je trava drugdje zelenija i bolja, uvijek mitovi djeluju kao mjesto gdje sve dolazi lako i samo od sebe. Rijetko koji američki klasik bolje oslikava tu zabludu od filma "El Norte" Gregoryja Nave. Film koji je Variety proglasio prvim pravim epom američkog nezavisnog filma i koji je 1995. uvršten na popis filmova koji se čuvaju kao kulturno dobro, govori o putu dvoje mladih ljudi iz Guatemale do SAD-a. SAD njima, kao i mnogima, predstavlja obećanu zemlju. No, priča koju nam film predstavlja daleko je kompleksnija od njene okosnice. Obećana zemlja u bitnom se ne razlikuje previše od zemlje iz koje su krenuli. "El Norte" zatvara krug. Gledatelj zajedno s likovima kreće na putovanje i do tog saznanja dolazi, kao i oni, na brutalan i realan način. Na trenutke sam pomišljao da gledam Malickov film, na trenutke sam samo bez teksta uživao u prekrasnim bojama i fotografiji, a onda sam kad se pojavila odjavna špica shvatio moćnu i svevremensku poruku filma koji se, kao i dosta toga u mitologijama domorodaca Srednje i Južne Amerike, vrti u krug. "El Norte" je fenomenalan film i nezaobilazan naslov za svakog ljubitelja filmske umjetnosti.
Rijetko se u ovoj rubrici osvrćem na klasike. Drago mi je što je nakon irskih "The Commitmentsa" baš "El Norte" prvi odabrani film s tim statusom. "Prvi ep američkog nezavisnog filma" u njegovu slučaju nije pretjerana tvrdnja. Redatelj Gregory Nava kao dijete je živio uz meksičko-američku granicu i osjećao njen puls koji ju je učinio jednom od najturbulentnijih granica na planeti. Granica SAD-a i Meksika, naime, dobrom dijelu stanovništva Južne i Srednje Amerike nije predstavljala samo granicu dviju država. U dobrom je dijelu predstavljala baš - granicu snova. Zato se valjda Nava i igra magičnim realizmom svaki put kad dotiče išta vezano za Guetamalu. Domoroci su jednostavni ljudi, ali i ljudi koje se izrabljuje kao radnu snagu. Njihov je status gotovo kmetski, a prava na bunu nemaju. Kad se i pokušaju pobuniti režim to gasi brutalnošću. Užasi totalitarizma. Brat i sestra uhvaćeni su u vihor tog užasa i odlučuju krenuti na "Sjever". Na sjeveru je bolje, tamo će se osjećati kao ljudi. Događaji u Guetamali predstavljaju prvi čin filma, no ključni trenuci za njegovo shvaćanje ipak su dva čina koji slijede. Enrique (David Villalpando) i njegova sestra Rosa (Zaide Silvia Gutiérrez) napuštaju poznata zla jer, Hamletu usprkos, sva se ona "nepoznata zla" čini benignijima od ovih u kojima žive.
Zanimljivo se ovdje osvrnuti na problem domorodaca u Amerikama. Kako u svom selu, tako i kasnije kroz film Enrique i Rosa okrštavani su "prljavim indijancima", a njihov bunt imao je podlogu isključivo u idealu "Sjevera", strane svijeta kojoj su stremili, jer je tamo Amerika. Godina nastanka filma je 1983. kad se na valu Reaganove administracije SAD se predstavlja kao obećana zemlja za slobodni svijet. "El Norte" je zaslužan i zbog toga što je snažna kritika takve ideologije. SAD nije obećana zemlja dok njeguje sustav vrijednosti kakav ima jer inače ne bi bilo moguće sve ono što vrlo eksplicitno vidimo na filmu. Dramatična scena ulaska glavnih likova u SAD, kad se u kanalizaciji nađu okruženi pravim (a ne laboratorijskim) štakorima izrazito je potresna. Najviše zato jer se čini da ni oni nisu ništa više osim štakora. Pitanje je hoće li, kad jednom izađu iz kanalizacije, zbilja izaći iz nje? Možda samo ta kanalizacija nije toliko vidljiva. Zapanjio me podatak kako je Zaide Silvia Gutiérrez, glumica koja je glumila Rosu zbilja sama odigrala čitavu scenu. Strah koji vidimo na ekranu je stvaran, nije glumljen. To filmu daje dimenziju više, a vjerojatno u tom prijelomnom trenutku na simboličan način završava onaj meksički, srednji čin.
Treći čin je, naravno, onaj američki. Iako se čini kako će uz malo volje i poštenja Enrique i Rosa ostvariti svoj nedosanjani san, čitava nas atmosfera navodi na to da završetak njihove priče možda neće biti onaj koji bismo očekivali. Svega tri godine nakon "El Nortea" Oliver Stone je snimio film "Salvador" koji je također tematizirao diktature režima Srednje Amerike. Zanimljivo je, doduše, kako je "El Norte" tu temu ipak odveo do punog kruga. Ljudi su se u feudalizmu rađali kmetovima, Afroamerikanci robovima, a Enriqueov otac na početku filma tvrdi da se u diktaturi rađaju slugama. "Sjever" kojem naši junaci streme predstavlja mitski izlaz od takvog sustava, ali kad se priča odvrti u krug čini se kako je i u surovom kapitalističkom svijetu podjela uloga u principu ista. Ta spoznaja nas u ranim Reaganovim godinama ne iznenađuje previše, a najbolje je oslikana Rosinom izjavom:
"Rekli su nam da ćemo ovdje zaraditi jako puno novca, ali nam nisu rekli da ćemo istodobno trošiti jako puno novca".
Ta spoznaja o svijetu u kojem novac koji zaradiš ne znači neku veliku razliku za tebe osobno središnja je spoznaja filma. Nava pokušava dotaknuti još neke teme. Igra se s "magičnim realizmom", zalazi u teme socijalne otuđenosti i to da moraš gaziti preko leševa da bi uspio. Vidi se da je odrastao na granici. Također, vidi se da je kao dječak gledao starćare s one strane i pitao se čemu točno služe. U ovom filmskom epu svaki je lik bitan, svaki ima svoju simboliku. Putovanje na koje su se uputili Enrique i Rosa samo je u ekstremnom smislu ono što proživljavamo svaki dan. Nadljudski napor koji poduzmeš da bi si osigurao bolju budućnost ne mora značiti da će ona zaista doći. Rekli bi da to postoji samo na filmu. No, ne i u filmu "El Norte". Rekao bih da se baš tu krije njegova snaga.
Njegova nas realnost uči da i snovi imaju naličje. Pitanje je samo koliko ga želimo vidjeti. Uvijek će postojati taj neki "Sjever" kojem ćemo stremiti. Nije ni to loše. Bolje je imati cilj nego lutati unedogled.
Ocjena: 8/10
This work is licensed under a Creative Commons Attribution-NoDerivatives 4.0 International License.