Pomislit ćete, vjerojatno s pravom, da je naslov oksimoron. Realističan mit ne postoji. Kad bi bio realističan - ne bi bio mit. No, postoje ljudi čiji se mitovi grade godinama. Sjećam se Svjetskog nogometnog prvenstva 1994. i vjerojatno najnesretnijeg autogola u povijesti igre. Kad je nakon tog autogola ubijen Andrés Escobar Saldarriaga o Kolumbiji se pričalo kao o zemlji kojom vladaju karteli. Najviše se od svih imena spominjao prezimenjak nesretnog igrača - Pablo Escobar. Iako nisu u srodstvu imaju dodirnih točaka. Grad u kojem su ubijeni je isti, a mit o obojici i dalje živi. Samo što, kako to već biva kad život piše bolje romane od pisaca, jedan Escobar simbolizira carstvo trgovine drogom dok je drugi simbol otpora. "Narcos" nas uvodi u Kolumbiju i njene posebnosti bez ukrašavanja i američkog patroniziranja. Serija zamišljena da prati uspon i pad Pabla Escobara u deset je epizoda prve sezone ispričala glavninu priče. Ambiciozne su najave opravdane. Wagner Moura briljira u naslovnoj ulozi, a redatelj José Padilha još nas je jednom podsjetio koliko je dobar kad je u poznatom okruženju južnoameričkih kriminalaca i naselja "kojima je i Bog rekao laku noć". "Narcos" je serija koja mit o Escobaru nastoji prikazati što realnije, ali je i potvrda kako život zaista piše romane.
U ESPN-ovom dokumentarnom filmu "Dva Escobara" istražuje se poveznica nogometaša i "kralja kokaina". Osim što su dijelili prezime i grad, dijelili su i strast prema nogometu. Pablo Escobar bio je opsjednut nogometom, a mafijašima u Kolumbiji nogometni su klubovi često predstavljali idealno sredstvo za pranje novca. Kao plod te opsesije i sprege nogometa i mafije većina nogometnih stadiona u Kolumbiji izgrađena je mafijaškim novcem. Teorije tog dokumentarnog filma idu toliko daleko da kažu kako bi, da je Pablo Escobar bio živ, preživio i nesretni nogometaš. Za vrijeme Pablove vladavine, kažu sudionici, takvo se nešto ne bi moglo dogoditi jer je on imao nepisana pravila kojih su se svi pridržavali. Ta robinhudovska slika Pabla Escobara nešto je što je i on sam pažljivo njegovao. Upravo je u tome i snaga ove Netflixove serije. Uspjela je pronaći mjeru između prikazivanja tog, gotovo svetačkog, Escobara i onog poremećenog sociopata koji je umislio da je veći od života. Kritika njegovih zločina kao i tragedija njegove ambicije često je spominjana u seriji, a u razgovoru s jednom novinarkom Pablo će (u nastojanju da opravda monstruoznosti koje je počinio) reći kako je mogao s Kolumbijom učiniti velike stvari. Znam, odgovorit će mu novinarka, u tome je i tragedija tvoje priče. Taj Escobarov zaokret iz romantičarskog junaka u čovjeka koji je personifikacija zla trgovine drogom tema je prve sezone "Narcosa". Ljudi vole kriminalce koji daju siromašnima. To se može iskorištavati do neke granice. Kad se ona jednom prijeđe onda čovjek postane samozvani Mesija kojem nitko nije ravan. Zanimljivo je gledati to oljuštavanje Escobara u ovako vrhunskoj produkciji. Kroz seriju nas vodi narator, DEA agent Murphy (Boyd Holbrook), koji će opisati kako je američko tržište drogom od klinaca u šlapama koji nose kilogram marihuane preraslo u ilegalni uvoz kokaina na područje Sjedinjenih Američkih Država od petnaest tona dnevno. Kako je formiran zloglasni Medellín kartel? Kako je Escobar skoro ušao u kolumbijski kongres? Kako su ga koncem sredinom osamdesetih, kad nije bilo interneta ni tako naprednih informatičkih sustava, uopće pokušavali locirati? Na sva ta pitanja pokušava odgovoriti serija "Narcos". Zasad, to čini dobro. Strah me samo da ju u budućnosti ne bi previše rastegli jer originalna priča, koliko god zanimljiva, ima u sebi materijala možda za još jednu sezonu.
Netflixove se produkcije, kako je to slučaj i s "Kućom od karata", ne libe kritizirati američki imperijalizam. Zanimljivi su politički momenti u priči, pogotovo s obzirom na Manuela Noriegu i politiku američke vrhuške prema njemu. "Narcos" ulazi u problematiku Hladnog rata i Reaganove administracije onoliko koliko je to nužno, ali nam daje sliku kako je "crveni strah" jači od potrebe obračuna s krijumčarima droge. Dok krijumčari droge ne predstavljaju prijetnju poretku koji nastoji uvesti administracija ostavljat ćemo ih na miru. Svi su naši resursi, bilo to opravdano ili ne, usmjereni na antikomunizam. Nije slučajno što Escobar djeluje kao prototip današnjih terorista jer su njegove metode upravo takve - terorističke. Bombe, atentati, otmice i snimanja žrtava sa svojim zahtjevima - sve je to teroristički modus operandi. Terorizam pred američkim vratima, terorizam pred kojim je administracija u svojoj opsesiji komunizmom ostala slijepa. Netflix se čak igra postavkom kako nešto mora hraniti američkog orla, nakon pada komunizma to je postao terorizam. Sintagmu "crvenog straha" zamijenio je "rat protiv terora" iako je svakom s imalo razuma jasno da je nemoguće ratovati protiv koncepta, protiv ideje.
Priču promatramo iz perspektive naratora koju ponekad mijenja perspektiva iz prvog lica samog Escobara. Razlike u pristupu problemu DEA agenta i Kolumbijaca također su zanimljive za promatranje. Jedan je to od razloga zašto se "Narcos" gotovo jednoglasno proglašava najboljim prikazom Escobarova života. U ovom formatu, u Netflixovoj produkciji, moguće je bilo dati i širu sliku i osobnu perspektivu. Serija se poigrava i aspektima Escobarova djelovanja koji se samo pretpostavljaju, ali mu nikad nisu dokazani (poput organizacije napada na kolumbijski Vrhovni sud koji je izvela komunistička gerila. ) Serija osim dvojice glavnih protagonista ima još nekoliko važnih aduta. Pedro Pascal je izvrstan kao Javier Peña, Murphyjev partner i čovjek kojem granice nisu baš toliko važne ako će dovesti do hapšenja Escobara. Također, moram spomenuti Juana Pabla Raba kao Gustava Gaviriu, Pablova rođaka i mozak njegovih operacija. On funkcionira i kao svojevrsni korektiv Pablovoj poremećenosti. Tu je i izvrstan ženski dio ekipe: Paulina Gaitan kao Escobarova žena Tata, Stephanie Sigman kao Valeria Velez (zasnovana na stvarnoj Virgiji Vallejo, Escobarovoj ljubavnici, spisateljici i novinarki), Ana de la Reguera kao Elisa (članica komunističke gerile) i Gabriela de la Garza kao Diana Turbay kćer bivšeg predsjednika i TV voditeljica. Zapravo, jedini ženski lik koji mi nije na visini zadatka jer Murphyjeva žena Connie (Joanna Christie) čija je gluma dosta isforsirana, ali to možda i nije njena krivnja jer je i lik loše i predvidiljivo napisan.
Poseban odlomak zaslužuje Raúl Méndez kao Cesar Gaviria, politička opozicija Escobaru. Zanimljivo je primijetiti pridjev "politička." Političari su prije svega pragmatici i ovise o glasovima onih koji ih biraju. Escobar će iskoristiti tu činjenicu i tijekom serije i agente DEA-e, policiju i Cesara Gaviriu dovesti u nemoguće situacije u kojima će oni za koje se bore ustvari postati njihovi najglasniji protivnici. Ta pozicija u kojoj se Gaviria nalazi, pogotovo u posljednje dvije epizode dat će nam do znanja koliko nije jednostavno napraviti pravu stvar čak ni kad to zaista želiš. Escobar je posjedovao Kolumbiju, u jednom navratu kaže Gaviria, sad posjeduje samo njen mali dio a ostatak pušta na miru. Dirati se u to znači izazvati totalni rat, bombe na ulicama i nove žrtve. Nije li ga bolje ostaviti tamo gdje se nalazi? Moralna dilema Gavirie pokazuje kako nije lako voditi. To znači donositi teške odluke, a za njih nisi siguran koliko su ispravne.
"Narcos" je dobar početak za to. Razumijevanje okolnosti koje su dovele do toga da Pablo Escobar jednima postane svetac, a drugima personifikacija zla. U sjajnom dokumentarcu "Grijesi moga oca" njegov sin progovara o krivnji prema onima koje su koštali Pablovi zločini. Netflixova serija "Narcos" vrlo nam realno prikazuje te događaje. Neki su likovi, naravno, promijenjenih imena. Neki su događaji prilagođeni radi dramskog prikaza, ali "Narcos" je bez dileme najopsežniji prikaz uspona i pada jednog od najosebujnijih likova kriminalnog miljea konca dvadesetog stoljeća. Netflix i Padilha ušli su u ambiciozan projekt. Reakcije su dosad raznolike, ali uspjeli su pokazati stvarne događaje na način koji nadmašuje većinu fikcije na tu temu. Zato je "Narcos" serija koja se naprosto mora pogledati. Njena interdisciplinarnost i primjenjivost onoga što prikazuje na sadašnju situaciju u zemljama u tranziciji na trenutke zapanjuje. Na tu moju opservaciju kolega kritičar rekao je kako pretjerujem, da je Kolumbija ipak ekstremnija.
Svakako, rekoh, ali do tog su ekstrema doveli populizam, korupcija i ignoriranje pravila. Escobarov ego stvorio je mit, zločini su stvorili stvarnost. Pojednostavljena metafora bi glasila da su mitovi kao droga, a stvarnost kao odvikavanje. Nažalost, čini mi se kako ni 25 godina od događaja u seriji nismo skinuti s praha koji nam se sustavno baca u oči, a prema kojem pojedinac može biti veći od morala i zakona. Nadam se samo da otriježnjenje neće biti tako bolno (a ni tako tragikomično) kao u ovoj odličnoj Netflixovoj seriji.
OCJENA: 9/10
IMDB
Ocjena čitatelja:
This work is licensed under a Creative Commons Attribution-NoDerivatives 4.0 International License.