Kad je negdje lani bilo govora o "Mr. Holmesu", a nakon informacije da ga režira Bill Condon, moglo se pretpostaviti da će film biti u najmanju ruku intrigantan. Iako Condon neosporno ima potencijal, njegovi najpoznatiji filmovi su upravo oni biografske naravi. "Kinsey" iz 2004. pokazao je odličnu izvedbu glavnog glumca (L. Neeson), a raniji "Bogovi i čudovišta" je do danas ostao njegov najbolji film. Razlog zbog kojeg je baš taj film važan za percepciju "Mr. Holmesa" je izvanredna suradnja Condona i Iana McKellena gdje je ovaj briljantno odglumio ekscentričnog Jamesa Whalea. Dakle, kad je lani potvrđena ponovna suradnja njih dvojice jedna je stvar bila sigurna: opet će McKellen briljirati. Drago mi je reći da se to i dogodilo. Njegov je Sherlock netipična obrada poznate teme. Iako meni osobno nitko neće nadmašiti Bretta, odlične Cumberbatchove izvedbe pobudile su novo zanimanje za lik. Ova obrada drugačija je od svih koje sam imao prilike vidjeti, vrlo je životna, egzistencijalna i pomalo filozofska, ali i dalje će zadovoljiti ljubitelje lika i djela najpoznatijeg fikcionalnog detektiva više nego što je to slučaj s filmovima u kojima ga glumi Robert Downey Jr.
"Mr. Holmes" se kao i Moffatov "Sherlock" igra s potkom detektiva koji prezire fikciju o sebi. Holmes je ovdje starac koji je zbog neke, nama nepoznate pogreške, napustio svoju profesiju. U poznoj životnoj dobi on i dalje pokazuje znakove legendarne briljantnosti, ali Condon se ovdje odlično poigrao idejom što se dogodi kad Sherlocku počne slabiti njegov neprijeporno najjači adut - mozak. "Mr. Holmes" vrlo uspješno kombinira dvije krajnosti. Sherlockova briljantnost i senilnost gospodina Holmesa cijeli film hodaju usporedno, a sve do svršetka nije nam jasno koja će prevladati. Dapače, Holmes podsjeća na ovisnika koji se izgubio u opsesijama. Bez detektivskog posla on je, doslovce, samo još jedan starac čak i kad se svojski trudi da bude više od toga. Slika koju vidi u ogledalu ne plaši ga toliko. Logika mu govori da i njega godine moraju sustići. Slabljenje moždanih sposobnosti, degeneracija mozga - to je najveći užas koji može zamisliti.
McKellen je potvrdio kako je odličan odabir za ovakvu ulogu koja zasigurno ima sve ono što obično stavljamo pod nazivnik "oskarovska". Upečatljiva glumačka izvedba u kojoj sjajan glumac utjelovljuje legendarnog fikcionalnog lika koji se gubi da će izgubiti upravo ono što ga čini legendarnim. Da ne znamo o kome se radi vjerojatno bi pomislili da smo taj film već negdje gledali no to ne umanjuje njegovu privlačnost. Zanimljivo je primijetiti kako je ovakav Holmes odličan dodatak već postojećem kanonu. Problem bi moglo biti to što je novija publika navikla na ekstrovertiranijeg i - općenito - manje suptilnog lika od ovoga kojeg igra McKellen. Pojednostavljeno, ako niste gledali verzije Sherlocka Holmesa s Jeremyjem Brettom (što čekate?) i ako ste navikli samo na novije izvedbe (oba filma, "Elementary", "Sherlock") ovaj bi vam film mogao biti previše emotivan, previše drama a premalo misterija iako mu to nikad nije ni bila namjera.
Mana filma je njegova relativna predvidljivost. Pred nama se od početka sloj po sloj raspliću tri priče. Svaka u svom vremenu radnje, svaka povezana sadašnjošću. Prostor za takvo pripovijedanje stvorio se kroz dob glavnog lika. Sherlock Holmes ovdje ovisi o svom najjačem razumu. Problem je što ga on baš i ne služi kao nekad pa je prisjećanje razbacano, ovisi o podražajima, trenucima lucidnosti. Kad se ti trenuci dogode Holmes je na svom terenu, bez njih - izgleda izgubljeno. Zanimljivo je tu povući još jednu paralelu. Holmes od početka filma prezire fikciju o svom liku. Slično kao i Cumberbatch izbjegava lulu i kapu, a ekranizacije svojih pustolovina naziva prozirnima i jeftinima. Njegova ambicija, kao konačna oporuka velikog detektiva, je ostaviti nešto opipljivo i stvarno. Jedan trag o njemu koji neće biti fikcija. Zanimljivo je kako je Sherlock Holmes ovdje izgubljen lik, a čitavo vrijeme te izgubljenosti želi ispraviti fikciju da bi pisao stvarnost. Kako to obično biva, tek kad prihvati fikciju postat će stvaran. Taj proces, ta transformacija koja je primjerenija djetetu nego starcu u dubokoj starosti osnovna je tema ovog filma. Pitanja i misterije koje nam ovaj film postavlja samo su njegova kulisa.
Primjetit ću također da, osim spomenutog McKellena, odlično glumi i mali Milo Parker. Parker glumi Rogera, dječaka koji odrasta bez oca i u Holmesu pronalazi svojevrsnu zamjenu. On će biti katalizator Holmesove promjene i upravo će kroz njega Holmes pokušati pronaći onaj emocionalni (ili ako baš hoćete fikcionalni) dio koji mu je nedostajao. Laura Linney kao njegova majka glumi u dosta šabloniziranoj ulozi koju je odradila korektno, ali joj je (zbog načina na koji je napisan njen lik) bilo teško doći do izražaja.
Godina radnje je 1947., a ovaj film vrijedi pogledati zbog zanimljivih interijera, kostima i scenografije. Kao i sve što produkcijski pokriva BBC, napravljeno je na vrlo visokoj razini.
Usprkos predvidljivosti, tom za konačni dojam ne toliko važnom nedostatku, "Mr. Holmes" je dobar film. Na neki način zajedno s glavnim likom transformaciju prolazi i gledatelj. Opisao bi ga kao onaj tip filma koji te na kraju natjera da se osjećaš dobro čak iako je ponegdje predvidljiv, ponegdje previše "zašećeren", a ponegdje i nekoherentan. Nekoherentnost mogu shvatiti, ona je više staračka osobina (a i odgovara ponašanju lika), "zašećerenost" također više ima smisla nego nema, a predvidljivost ipak nije tu u tolikoj mjeri da pokvari doživljaj.
Za ljude koji namjeravaju posjetiti ovogodišnju "Filmomaniju", imate priliku pogledati "Mr. Holmesa" u nedjelju 11. listopada u popodnevnim satima u Cineplexxu centra Kaptol. Napomenut ću da je danas (9. X.) dvorana bila krcata, pa ako ste namjeravali ići rezervirajte ulaznice na vrijeme.
Ocjena: 7/10
This work is licensed under a Creative Commons Attribution-NoDerivatives 4.0 International License.