DRUGA STRANA FILMA: "Poslušaj me, Marlon / Listen to me, Marlon" (2015.) - Muha na zidu Marlona Branda. - MovieLand

Kadar filma s kaučem u krupnom planu. Kamera se odmiče. Vidimo boravak i u njemu vreće za smeće prepune audio-kaseta. Zadnji su kadrovi filma. To nije otpad. Sadržaj vreća su snimke dnevnika i razmišljanja Marlona Branda. Presjek života, filmova i intime jednog od najvećih glumaca u povijesti kinematografije. Na početku filma Brando kaže da je bio na procesu „digitalizacije lica“. Uzorci gesta i mimike uzeti su za potrebe potencijalnih „uloga“ u budućnosti. Vjerojatno nije slutio da će se te snimke prvi puta pojaviti u dokumentarnom filmu sastavljenom kao kompilacija povjerljivih razmišljanja. „Poslušaj me, Marlon“ je sjajno koncipiran dokumentarni film koji funkcionira i kao autobiografija čovjeka koji je istodobno kulturna ikona i jedan od najvećih glumaca svih vremena.

Već tu, na samom početku filma, shvaćamo da svjedočimo nečem krajnje osobnom. Na vrpci stoji natpis „samohipnoza“ i čujemo poznati Brandov glas kako odbrojava unazad od deset do nule.

„Došao sam u New York s rupama na čarapama i rupama u glavi... Bio sam netko tko je osjećao neutaživu znatiželju o ljudima“.

Odmah na početku filma, nakon što smo zajedno s Brandom otputovali iz Omahe u New York bilo je jasno da „Poslušaj me, Marlon“ nije običan dokumentarac. Tragedije njegova privatnog života izmjenjivale su se s usponima i padovima na kino-blagajnama, a sve je to pratila fantastična montaža kazaljke zvučnika, scena iz kultnih filmova u kojima je glumio i glasa koji bi valjda zvučao zanimljivo i da čita telefonski imenik.

Otac i sin Brando. Marlon i Christian.

Stevan Riley, autor filma, kompilirao je dokumentarni film iz snimki gdje je Brando snimao sam sebe, terapeutskih sastanaka s psihijatrom, javnih intervjua i ostavljenih poruka na telefonskoj sekretarici. Na trenutak smo, eto, dobili priliku ući u Marlonov dom. Dobili smo priliku čuti što on zaista misli o kultnim ulogama, redateljima i glumcima s kojima je radio; ali isto tako i o djeci, roditeljima i strepnjama koje su ga mučile. Ukratko, dobili smo priliku biti muha na zidu njegova doma u Mullholand Driveu.

Zanimljivo je čuti Brandova razmišljanja o početku bavljenja glumom. Razni su njegovi biografi istaknuli kako cijela generacija američkih glumaca mora zahvaliti Stelli Adler na tome što je donijela ideje Stanislavskog u SAD. Brando ne samo da ističe to isto, već naglašava kako se prije pojave Stelle Adler i uvođenja metode Stanislavskog za svakog od glumaca znalo točno što će napraviti i kako će reagirati u određenom trenutku. „Primjerice“, govori Brando, „kad Clark Gable krene prema vratima i uspori korak vi intuitivno znate da će se okrenuti u ključnom trenutku i reći: Frankly my dear I don't give a damn.“ Brando sebe opisuje kao prevaranta. Po njemu, trik dobre glume sastoji se u tome da publici servirate neočekivano. Neočekivani pokret, gestu, naglasak. Svaki put drugačije i uvijek – iznenađujuće. U tom dijelu filma Brando opisuje i razliku kazališta i filma. Na primjeru kultnog „Tramvaja zvanog čežnja“ (1951.) kaže da je uvijek htio raditi filmove. U filmu je, naime, sve važno. Zbog kamere i najsitniji detalji čine razliku između dobre i loše uloge. Jedan smiješak ili grimasa koji su uhvaćeni iz krivog kuta ili loše montirani mogu sve promijeniti.

Otac i sin Brando. Marlon Sr. i Marlon Jr.

Dio filma u kojem govori o svojim ulogama posebno će zanimati filmofile. Prvi film „Ljudi“ (1950.) u kojem je glumio paraplegičara obilježio je njegov način razmišljanja o svrsi glume i života općenito. Prema njegovim riječima tri tjedna koja je proveo među paraplegičarima pretvarajući se da je jedan od njih pomogla su mu da shvati što je sve ljudski duh zbilja u stanju postići kad se u potpunosti usredotoči na postavljeni cilj. Tad, pošto mu je to bio prvi film, tako nešto mu je još moglo proći. Kasnije, kad su ga prepoznavali gdje god se pojavio, takva bi se vrsta prevare brzo prozrela. Vrijeme posvećeno „Tramvaju zvanom čežnja“ je logično. Njegova uloga Stanleyja Kowalskog, postala je jedna od onih uz koje ga u popularnom sjećanju čvrsto vežemo. Njegovo stajanje u potkošulji dok urla „Stella“ na kiši jedna je od onih ikonografskih scena koje se vrte po špicama emisija o filmu i za koje nesvjesno znaju čak i oni koji film nisu nikada pogledali. Brando o toj ulozi kaže kako „mrzi ljude poput Kowalskog“ i da mu je smetalo kad su ga poistovjećivali s njime. No, tome usprkos, kaže da je dobrog uzora imao u vlastitom ocu koji je u mnogočemu nalikovao liku kojeg je glumio. „Viva Zapata“ (1952.), „Julije Cezar“ (1954.) i „Pobuna na brodu Bounty“ (1962.) još su neki filmovi kojih se Brando dotiče. Tad i prvi put ističe koliko mu smeta histerija i popularnost koju su njegove uloge izazvale.

„Da nisam glumac mislim da bih bio prevarant. Mislim da bih bio jako dobar varalica.“

Umijeće glume je umijeće varanja. Na pitanje je li on zaista najbolji glumac ikada odgovara da je njegov pas Trevor najveći glumac ikad jer glumi da ga voli najviše na svijetu kad želi jesti. U toj šali ima nešto i istine jer je, po Brandu, definicija glume univerzalna. U tom smislu posebna je pozornost dana filmu „Na dokovima New Yorka“ (1954.) za koji je Brando osvojio i Oskara za najboljeg glavnog glumca. Ona poznata scena u kojoj Terry Malloy govori da je mogao postati netko, da je mogao biti važan dala je glas obespravljenima. Brando kaže da je za tu scenu mislio da je grozna i dodaje kako to dokazuje da dobru glumu ne stvaraju (samo) glumci nego i publika koja je učini svojom.

Kad netko želi parodirati Branda obično mumlja i govori nerazgovijetno. Brando ovdje ponavlja ono što je rekao i u dodacima na DVD-u „Kuma“. U razdoblju koje je prethodilo Coppolinom remek-djelu on je smatran istrošenom zvijezdom, čovjekom čije je vrijeme prošlo. Paramount je tražio da netko drugi glumi Vita Corleonea i svim su se silama opirali izboru Branda za tu ulogu. Audiciju na koju je trebao ići doživljavao je kao poniženje. Coppola je inzistirao. Stavio je umetke od pamuka u obraze, zalizao kosu i stvorio jednog od najboljih likova u povijesti filmske umjetnosti. Kultnu ulogu Vita Corleonea kasnije ja sam isparodirao u odličnoj parodiji „Brucoš“ (1990.)

Brando otkriva i još jedan detalj suradnje s Coppolom: rad na scenariju „Apokalipse danas“ (1979.) Na snimkama kaže kako je prva verzija scenarija bila toliko loša da su on i Coppola sjeli i prolazili kroz lik Kurtza nekoliko puta dok nije ispao onakav kakvim ga pamtimo u filmu. S druge strane, iz dokumentarca „Srca tame“ (1991.) znamo da je upravo Brando razlog zašto je produkcija filma kasnila. Kao i uvijek u takvim stvarima, istina je vjerojatno u sredini. Ono što veže ta tri filma („Dokove New Yorka“, „Kuma“ i „Apokalipsu“) je Brandov aktivizam. Borbi za građanska prava posvećeno je dosta pažnje u okviru filma. Kako borbi za prava crnaca šezdesetih (poseban osvrt na ubojstvo Martina Luthera Kinga), tako i na borbu za prava američkih indijanaca sedamdesetih. Zbog ove potonje se, kako znamo, odrekao i Oskara za ulogu u „Kumu“. Na izravno pitanje novinara je li birao uloge sukladno političkim stavovima Brando bez krzmanja odgovara: „Da, naravno“.

Također, u kontekstu metode glume koju je u Hollywood uveo i usavršio Marlon Brando zanimljivi su njegovi razgovori s Bertoluccijem oko lika Paula u „Posljednjem tangu u Parizu“ (1972.). Bertolucci kaže kako je uvjeren da je baš ta uloga najosobnija od svih. U prilog tome ide i telefonski razgovor koji je Brando (kao i većinu ostalog) snimio. Za razliku od nekih drugih redatelja koji glumcima nisu dozvoljavali slobodu interpretacije, Bertolucci kaže Brandu da „zagrabi u svoju prošlost“ i „opusti se“. Neke replike koje Brando izgovara u tom filmu u cijelosti su improvizirane.

„Poslušaj me, Marlon“ sjajno je montiran projekt. Zvučni se zapis izmjenjuje s Brandovim filmskim, ljudskim i filozofskim promišljanjima. Nisu se zaobišle ni tragedije njegove obitelji. Emotivno je monitiran i oproštaj od legende. Brando je, govoreći o „Kumu“ rekao kako je najlakše glumiti agresivne scene. „Vikati i urlati može svatko. Najteže je glumiti emotivne scene, bez glasa“. Montaža dijaloga s vrpce o prolaznosti života i scene smrti don Vita u „Kumu“ u ustima ostavlja gorko-slatki okus. Iz ovog filma mogu zaključiti kako je takav bio i Brandov život. Splet vrhunaca i depresija. Kad malo razmislim, nije li svačiji? No, čini mi se da samo najveći imaju takve amplitude. On je svakako jedan od njih. Što se ovog dokumentarca tiče, bilo ga je zadovoljstvo prisluškivati.