Kojeg su redatelja modernog filma nahvalili Jean-Luc Godard, Nanni Moretti, Chris
Marker, Akira Kurosawa, kritičari i publika, a da su ga istodobno smatrali
jednim od najvećih autora konca dvadesetog stoljeća? Tko je prvi dao filmski
genijalan i životno iskren uvid u život u Iranu, dok je kroz Iran progovarao o
dilemama koje su tako svojstvene današnjem otuđenom i pomalo sebičnom vremenu?
Sve navedeno da se lako sažeti u imenu Abbas
Kiarostami.
Kiarostami i ja smo se upoznali kroz njegov
kanski laureat „Okus trešnje“. Sama
činjenica da Kiarostami u tom filmu obrađuje zabranjenu temu samoubojstva
dovoljno je provokativna. Gospodin
Baldi, za one koji nisu gledali film, svojim kamiončićem traži od
različitih profila ljudi da mu pomognu nakon što izvrši samoubojstvo. Sjećam se
kako sam, gledajući film, razmišljao o kultnom „Alanu Fordu“ i liku samoubojice koji nikako da se ubije. U istom
onom smislu u kojem je popularni strip bio provokativan za našu, jugoslavensku
stvarnost, Abbas Kiarostami bio je provokativan za iransku.
Kinematografija „Okusa trešnje“ nešto je što
me na prvi pogled oborilo s nogu. Riječ je, naravno, o zahtjevnom filmu. Film
je to u kojem se vidi nedostatak sredstava pa povremeno djeluje i prestatičan.
Sjećam se kako je, nakon što sam ga prvi put pogledao „Okus trešnje“ ostavljao
dojam blagog razočaranja. No, neki filmovi traže da ih se pogleda više od jednom.
Tu ću se vratiti na gore spomenute redatelje.
„Riječi
ne mogu opisati moje osjećaje o njima stoga vas naprosto savjetujem da
pogledate njegove filmove... Kad je Satyajit
Ray umro, potonuo sam u depresiju. No, nakon što sam vidio Kiarostamijeve
filmove, zahvalio sam Bogu što nam je poslao pravu osobu da zauzme njegovo
mjesto“ (Akira Kurosawa).
Iako su tek filmovi „Gdje ti je kuća, prijatelju?“ (1988.), „Krupni plan“ (1990.) i „Kroz
stabla masline“ (1994.) privukli pozornost zapadnjačke publike, vrijedi
istaknuti kako je Kiarostami suosnivač filmskog odjela Zavoda za intelektualni
razvoj djece i mladih, producentske kuće za koju je 1970. snimio svoj prvi
kratkometražni film, a 1974. i svoj prvi dugometražni film „Putnik“ (1974.) Film „Gdje ti je kuća, prijatelju“ drama je o
dječaku Ahmadu koji želi prijatelju Nemu vratiti bilježnicu uzetu zabunom.
Taj zaplet dobiva na snazi vanjskom prijetnjom koja ugrožava čitavu
egzistenciju. Dječaku Nemu, naime, prijeti isključenje iz škole. Sličan tom je
i film „I život se nastavlja“ (1992.),
lažni dokumentarac zasnovan na istim motivima. Na ta dva međusobno povezana
filma nastavlja se i spomenuti „Kroz
stabla masline“, pa na taj način Kiarostami zaokružuje prilično neobičnu
trilogiju. (Trilogija potresa)
Iako je Kiarostami često uspoređivan sa Ericom Rohmerom, Jaquesom Tatijem ili Vittorijom de Sicom, njegov filmski
izričaj je zaista jedinstven. Prepletanjem dokumentarnog i igranog filma u
svoju poetiku Kiarostami nepogrešivo upisuje lirske, refleksivne elemente gdje
se često gubi granica između stvarnosti i fikcije. Poznata je njegova rečenica:
„Nikad istina nije bliže, nego kad
lažemo.“
Osim svog redateljskog rada, Kiarostami je
poznat i kao producent i scenarist. Među njegovim scenarijima koje je radio za
druge redatelje ističe se „Bijeli Balon“
(1995.) koji je napisao za svog bivšeg asistenta Jafara Panahija (recenzija se nalazi ovdje.). U tom filmu Kiarostami također prati obrasce
svojih prethodnih filmova dok slijedi jednostavan zaplet koji se neočekivano
komplicira. Također, kako je često slučaj u njegovim filmovima, važni
protagonisti su djeca.
S filozofskog aspekta njegovog stvaralaštva
čini se posebno važno istaknuti film „Vjetar
će nas nositi“ (1999.) za koji je dobio nagradu kritike i specijalnu
nagradu žirija na festivalu u Veneciji. Film u kojem je, slično kao u „Okusu
trešnje“, tema prolaznost života ovog se puta fokusira na grupu novinara u
udaljenom kurdskom selu koji imaju zadatak snimiti ritual žalovanja lokalnih
stanovnika. Dok čekaju smrt jedne starice, novinari su frustrirani nedostatkom
signala za mobitel i činjenicom da starica nikako ne umire. „Vjetar će nas
nositi“ ostavlja dojam filma koji više od bilo kojeg drugog Kiarostamijevog
filma, slavi život, odnosno bitne stvari u životu. Njime također dominira
impresivna fotografija, oštrouman humor i poigravanje vizualnim, a na sve to je
dodana i filozofska komponenta po kojoj se ovdje Kiarostami približio najboljim
ostvarenjima, primjerice, Terrencea
Malicka.
Na kraju ovog pregleda Kiarostamijevog
stvaralaštva, istaknut ću još i njegovu suradnju sa dvojicom impresivnih redatelja
europskog filma. Ken Loach, Abbas
Kiarostami i Ermanno Olmi režirali su trilogiju
isprepletenih priča koje se odvijaju tijekom putovanja vlakom iz središnje
Europe do Rima. Rukopis svakog od redatelja je vidljiv tijekom ovog zanimljivog
filma koji se prigodno zove „Karte“
(2005.) i koji bih preporučio zahtjevnijoj filmskoj publici.
Abbas Kiarostami nas je napustio 4. srpnja ove
godine. Bez sumnje, Kiarostami je najvažniji iranski redatelj dvadesetog
stoljeća, a njegov je utjecaj na iransku kinematografiju nemjerljiv, ne samo u
redateljskom smislu. Svojim mentorstvom i doprinosom razvoju sjajne iranske
filmske priče, Kiarostami će ostati nezamjenjiva referenca prema kojoj će se
mjeriti nadolazeći redatelji iako će poetiku i estetiku koju je postizao stari
majstor, kao i u slučaju onih koji su ga cijenili, biti teško dostići. Možda je
pretjerano reći kao što reče Godard da „film
počinje s D. W. Griffithom, a
završava s Kiarostamijem“, ali filmski je svijet izgubio jednu od svojih
najvažnijih perjanica. Kiarostami nas je prije svega naučio kako promišljati
film i kako razmišljati filmom. U današnjem se svijetu efek(a)ta i profita to
lako zaboravi.
Dobra je stvar što su nam kao podsjetnik
ostali filmovi jer neke od njih treba gledati i nekoliko puta da ih se shvati i
probavi. To je odlika velikih
autora. Koliko ih god puta gledali, nešto ćemo nova otkrivati.
ABBAS
KIAROSTAMI (1940. – 2016.)
This work is licensed under a Creative Commons Attribution-NoDerivatives 4.0 International License.
0 komentari:
Objavi komentar