RECENZIJA: "STRANGER THINGS / Čudnjikave stvari" (2016.) - Naklon drugačijem vremenu. - MovieLand

Jedan detalj će najbolje oslikati gdje me „Stranger Things“, najnoviji Netflixov hit, pogodio u dušu. Dječak se vozi na biciklu i nastoji upozoriti prijatelje da im prijeti opasnost. Sve ono što se dogodilo prije više nije važno, on sa walkie-talkijem nastoji doći u područje u kojem ga mogu čuti i pedalira iz petnih žila jer će uskoro možda biti – prekasno. Detalj, ali onaj koji se pamti. U njemu je sadržano toliko toga, toliko uspomena na vrijeme koje nije bilo davno, ali kojem više ne pripadamo. „Stranger Things“ sjajno igra na kartu te nostalgije, tog puta u vrijeme kad nije bilo neobično graditi radio stanice, kolibe u šumi i poigravati se svijetom fantastike koji se nikad nije činio bližim nego tada. Osamdesete koje se kod nas, iz dobro poznatih razloga, protežu i devedesete. „Stranger Things“ istaknula je kandidaturu za najbolju novu seriju godine i ta joj titula neće lako izmaknuti.

Osam epizoda se možda čini premalo za cijelu sezonu pošto smo već navikli na Netflixovih poslovičnih trinaest, ali ta odluka se u toku gledanja lako pretvara u plus za seriju jer radnja teče nezaustavljivo brzo, a asocijacije na kultna ostvarenja nižu se kao na tekućoj vrpci. Ako volite Kinga, ovo je serija za Vas. Ako ste gledali He-mana, prepoznat ćete jedan detalj, ako volite Lyncha i tu ćete se pronaći, a ako na sve to dodate Spielberga dobit ćete potpun dojam što je ustvari „Stranger Things“. Mješavina je lako mogla ispasti loša, mogla je ispasti i još jedan pokušaj nostalgičnog treša, no pretvorila se u genijalnu posvetu izgubljenom vremenu. Tanka je granica između jednog i drugog, no „Stranger Things“ je ostao na pravoj strani te linije.

Upravo je razlika između prave i krive strane, taj zrcalni odraz kvalitete i nekvalitete, sreće i nesreće, dobra i zla, jedna od glavnih kvaliteta serije. Podsjetilo me to na kultnu pjesmu „Child in Time“ britanskog benda „Deep Purple“. Stih ide:

„Sweet child in time/you'll see the line/the line is drawn between good and the bad“.

Kad se tekst te pjesme pogleda u kontekstu poante prve sezone „Stranger Things“ i serija i pjesma dobiju na značenju. Tako je to valjda s genijalnim stvarima, one se nadopunjuju čak i kad se između njih skriva nekoliko desetljeća. No, da skratim ovaj predugačak uvod, što se skriva s obje strane te tanke linije? Što čini „Stranger Things“ možda i najboljom posvetom vremenu vanzemaljca na biciklu i klauna u kanalizaciji? Pa, krenimo redom…

Već na početku klinci igraju Dungeons & Dragons. D&D koji traje satima u podrumu iz kojeg se ne izlazi zato što je svijet u kojem se nalaze kudikamo zanimljiviji od onoga vani. Tu me već „Stranger Things“ kupio, a kad je jedan od četvorice aktera te priče nestane počinje pravi zaplet. Na trenutak sam se zabrinuo da ću gledati još jednu seriju o nestalom klincu kojeg svi nastoje pronaći, a moram priznati da me taj motiv zadnjih godina zamara. Na sreću, ubrzo mi je postalo jasno da ono što me čeka nimalo ne nalikuje većini kriminalističkih serija u zadnjih pet godina.

Joyce Byers, majka nestalog dječaka, ne može se pomiriti s njegovim nestankom. Kad se u kući počnu događati čudne stvari ona će prva shvatiti da nije sve što se događa i znanstveno objašnjivo. U ulozi majke izvrsna je Winona Ryder koja je tako nakon odlične uloge u Simonovom „Pokaži mi junaka“ još jednom podcrtala svoj glumački povratak ozbiljnijim ulogama. Za mene se ona ipak najbolje snalazi upravo u ovakvim poremećenostima, dovoljno se samo prisjetiti njenih uloga u „Bubimiru“ (navodno će ponoviti ulogu Lydie u najavljenom drugom dijelu), „Edvardu Škarorukom“, „Draculi“ ili odličnoj „Kući duhova“. Upravo je ovoj posljednjoj najbliža njena uloga u „Stranger Things“. Usudio bih se reći kako, bez obzira na odličnog Davida Harboura u ulozi šerifa, Ryder nosi seriju. Njena nijansiranja i trasformacije su sjajno pogođene, a jedina stvarno upečatljiva konkurencija dolazi joj iz dječje ekipe.

Djeca su jedan od glavnih aduta serije. Dustin, Lucas i Mike su zanimljivi likovi, no sve smo njih već vidjeli na ovaj ili onaj način. Show ipak pripada djevojčici koja se naziva Jedanaest i koja se pojavljuje u gradu taman nakon nestanka dječaka. Postavlja se pitanje ima li između njih kakva veza i zašto ona nema neko normalno ime? Pitanje je to na koje ćemo pričekati odgovor do zadnjih epizoda u sezoni, no on nas neće razočarati. U ulozi djevojčice briljira Millie Bobby Brown i moram priznati kako ću sa zanimanjem pratiti njene projekte u budućnosti.

Jedan od recenzenata koje sam imao prilike čitati zamjera seriji, citiram, „glupo ponašanje likova“. Zamjera im što upadaju u neobične situacije i što se pred kraj serije grupiraju na jednom mjestu. Takva zamjerka kad se pogleda tok serije nema nikakvog smisla iako poštujem onu prema kojoj svatko ima pravo na mišljenje. Postoji u seriji vrlo jasno izražen motiv: spašavanje nestalog dječaka. Ali, osim tog primarnog, postoje i sekundarni motivi: koja je priča u pozadini misteriozne djevojčice, koja je uloga Vlade? Ako u poziciju odgonetavača takve zagonetke stavite djecu, onda je zazivanje nekakve logike i opreza jednako besmisleno kao što bi i pola povijesti filma bilo da prihvatimo tu tezu. Svatko tko je ikad pročitao Kingov roman ili pogledao Spielbergov film zna da je znatiželja oduvijek bila snažan pokretač radnje čak i kad, kao u onoj poslovici, ubije mačku na kraju.

Nakon što smo riješili besmisleno kritiziranje žanrovske odrednice i sasvim očekivanog i prihvatljivog motiva za ovaj tip priče, pokušat ću odgovoriti na pitanje koje sigurno zanima one koji inače nisu ljubitelji žanra koji miješa horor i fantastiku. Isplati li se pogledati „Stranger Things“ čak i usprkos tome? Svakako, zato što to nije isključivo serija koja počiva na tim žanrovskim odrednicama. To je serija u kojoj ima sasvim pristojna porcija smijeha, romantike i međuljudskih odnosa da je mogu gledati i oni koji inače i ne vole serije ovog žanra.

Ako na sve to dodamo da seriju krasi i upečatljiva kinematografija koja također doprinosi stvaranju atmosfere i osjećaja nostalgije jasno je da je „Stranger Things“ već sad jedan od najvećih hitova godine. Druge će sezone vrlo vjerojatno biti, što je i očekivano s obzirom na nekoliko zadnjih scena, a nama preostaje samo da uživamo i nadamo se da su producenti u stanju ponoviti nešto ovako dobro. U tom smislu, ne mogu ne spomenuti mali crv sumnje koji kaže kako bi možda bilo bolje da je postojećoj sezoni dodana još koja epizoda koja bi u potpunosti zaokružila i završila priču pa da imamo malo remek-djelo, ali i ovako ostavljam mogućnost da me autori iznenade.