RECENZIJA: "Iron Jawed Angels / Anđeli od čelika" (2004.) - Promjene ne dolaze same od sebe. - MovieLand

Nije jednostavno napraviti dobar povijesni film. Još je teže napraviti dobar film o aktivizmu. Kad sazrije vrijeme za promjene, pritisak je jedini odgovor. Promjene nikad nisu darovane i za njih treba podnijeti žrtvu. HBO-ov TV film „Anđeli od čelika“ govori upravo o tome. To je pogled u povijest borbe za prava žena u SAD-u, ali i pogled u razvoj revolucije. Kontrast između onoga što junakinje traže i onoga što im politika daje je ogroman. Sličnost između onoga što politika propagira i što pravo žena podrazumijeva je očita.

Pojedini su kritičari u hrvatskim medijima „Anđele od čelika“ nazvali „beskrvnim satom povijesti“, ali to ne može biti dalje od istine. „Anđeli od čelika“ imaju sve ono što dobar film i treba imati. Scenaristički zadovoljene preduvjete drame, pitanje koje si gledatelj postavlja tijekom čitavog filma (hoće li sufražetkinje uspjeti u svom cilju i ako hoće – kako?), sjajnu glumačku postavu, uvjerljivu režiju i za HBO film već poslovično odličnu kostimografiju i scenografiju. „Anđeli od čelika“ su zanimljiv film, pogotovo u kontekstu mreže koja ga je producirala. HBO ima tradiciju „aktivističkih“ filmova. Samo u zadnjih godinu dana istaknuli su se „Do kraja“ i „Potvrda“. Često im se prigovara da su njihovi filmovi iznimno demokratski orijentirani, da su nekritički nastrojeni prema demokratima. „Anđeli od čelika“ su u tom smislu dobar demantij. Naime, na sličan način na koji u filmu „Selma“ Martin Luther King vrši pritisak na Lyndona Johnsona, ovdje Alice Paul (Hilary Swank) vrši pritisak na Woodrowa Wilsona (Bob Gunton).

Wilsona zapadni svijet pamti po ulasku SAD-a u Prvi svjetski rat i naporima za osnivanje Lige naroda. Uglavnom je u povijesnim udžbenicima prikazan kao čovjek prepun ideala koji nije imao znanja i kičme suprotstaviti se teritorijalnim, kolonijalnim težnjama koje su proizašle iz versajske Europe. „Anđeli od čelika“ nam pružaju drugu perspektivu na ovog američkog predsjednika. Paralele s LBJ-jem su neizbježne. Dok sufražetkinje, ti metaforički „anđeli od čelika“ stoje pred Bijelom kućom držeći transparente na kojima su citirane upravo Predsjednikove riječi, usporedbe sa Selmom ili antiratnim prosvjedima u Vijetnamu se same nameću. Dok je Johnson slao ljude da ginu u Vijetnamu, a istodobno nije mogao jamčiti demokraciju Afroamerikancima (Selma) ovdje Wilson šalje ljude u Prvi svjetski rat kako bi pobijedili njemački imperijalizam, a istodobno nije sposoban osigurati pravo glasa američkim ženama. S obzirom da je SAD u rat ušla kasno, kao i na početak radnje „Anđela od čelika“ (1912.) mora se primijetiti kako je ovdje rat iskorišten samo kao kulisa, opravdanje za odgodu, opravdanje za teror. Upravo je teza terora nad vlastitim stanovništvom glavna snaga filma. Cijelo vrijeme, poput crva u podsvijesti, gledatelja nagriza pomisao kako se u vrijeme provođenja tog terora sila Antante bore za demokraciju na europskom kontinentu. Nemoguće se, dok film traje, ne zapitati u kojem nas je to smjeru da demokracije odvela?

To pitanje, dakako, ne bi bilo moguće da film ne nosi iznimna glumačka interpretacija Hilary Swank. Njena izvedba Alice Paul, glavnog ženskog lika radikalnog krila nacionalne ženske organizacije. To radikalno, naravno, treba shvatiti uvjetno. Raskol koji je glavna tema prve polovice filma tematizira sukob starih i mladih unutar NAWSA-e (National American Wman's Suffrage Association). Nakon odvajanja od matične organizacije, mlade snage uzimaju stvar u svoje ruke. Mlade su snage odlučne da provedu promjenu za koju one umorne i uljuljkane nemaju ni volje ni sgnage. Zanimljiva je stvar sukob između Carrie Chapman Catt (Anjelica Huston) i Alice Paul. Sukob se, kako možete pretpostaviti, ne odvija argumentima. Već etablirana struja to ne dozvoljava. Sukob se, kao i svi slični sukobi, odvija lažima i podvalama.

Uz Hilary Swank svakako treba pohvaliti Frances O'Connor. Njena interpretacija Lucy Burns, desne ruke ovog pokreta, sjajno se nadopunjuje s onom H. Swank. U požaru koji će svojim odvažnim (po nekima i kontraproduktivnim) postupcima izazvati Paul i Burns, moglo bi izgorjeti sve što je pokret sufražetkinja postigao, ali kako dobro argumentira jedna od junakinja: Postoje trenuci kad treba sve staviti na kocku.

Privatno ovdje gotovo ne postoji. U rijetkim trenucima kad Alice Paul nije u potpunosti posvećena sufražetkinjama i njihovoj borbi pojavljuje se flert, romantični interes u vidu Bena Weissmana (Patrick Dempsey). Za razliku od Weissmana koji je u potpunosti fikcionalan lik (i kao takav jedan od rijetkih koji se karakterno ne uklapa u inače odličnu priču). Postoje teze da je taj lik ubačen kako bi se dodatno dala dubina liku Alice Paul, da se pokaže kako promicanje ženskih prava ne znači nužno antipatiju prema muškarcima. Iz ove perspektive to mi se čini nepotrebnim zato što je gluma Hilary Swank dovoljno uvjerljiva da se takva teza može bez problema pobiti stvarnim postupcima Alice Paul.

Ključni momenti filma se, ipak, odvijaju na polju sukoba s Vladom SAD-a. U tijeku je prvi svjetski rat i (kako je rekao urednik W. Posta) čini se da „žene drže krive karte u rukama“. U vrijeme rata svaki napad na administraciju i Predsjednika može se smatrati veleizdajom. Takve priča provlače se kroz drugu polovicu filma u kojoj je upravo motiv veleizdaje i „sklanjanja“ ženskih prava s pozornice jedna od glavnih tema. Zatvaranje žena koje prosvjeduju pred Bijelom kućom postaje svojevrsna opsesija vladajućih jer, naravno, u ratno vrijeme nikome ne treba antipropaganda. Tu se krije i skrivena snaga ovog filma jer upravo u tom dijelu dolazi do prekretnice. Slično kao što je u Selmi brutalno postupanje prema američkim crncima pomoglo da se ostvare njihova građanska prava, tako je i ovdje brutalno postupanje prema ženama otvorilo vrata prema njihovom pravu glasa. Čak je i motiv u oba slučaja isti: pravo glasa, pravo na odluku. Scene kojima se prikazuje inat žena, kao i krajnosti do kojih su spremne ići, prilično su teške i mučne, ali upravo je u tome sadržana i ona prethodno spomenuta poanta: Promjena se nikad ne događa sama od sebe.

U tom su smislu „Anđeli od čelika“ moćan i poučan film koji zaista predstavlja daleko više od „beskrvnog sata povijesti.“ No, za tako nešto mu treba dati poštenu šansu, a ne se već pri pregledu teme odlučiti za mišljenje. To, doduše, više govori o predrasudama i kritici općenito nego o ovom filmu.

To bi, doduše, mogla biti tema nekog sasvim drugog teksta.