RECENZIJA: "HARLEY AND THE DAVIDSONS / Harley i Davidsoni" (2016.) - Manama usprkos, užitak i adrenalin

Postoji nekoliko svevremenskih ikona stila. Postoji zvuk motocikla koji se prepoznaje. Postoji onaj pravi, iskonski, nešukerovski „brend“. Harley-Davidson kod većine ljubitelja motocikala više je od običnog vozila. Reći će ljudi koji ih vole da je to način života. Serija „Harley i Davidsoni“ poigrava se time i stavlja gledatelja u poziciju promatrača. Ono što se pred njim odvija rađanje je legende. Nekoć je na naslovnicama pisanih romana stajalo da je Doc Holiday „došao tiho i ušao u legendu“. Harley je došao glasno i napravio isto. Trodijelna mini-serija ima svojih nedostataka, ali ljubiteljima ove tematike to ionako neće biti naročito važno.

Svaka priča o pionirima prijeti da se pretvori u hagiografiju. Američke priče o pionirima, pogotovo. To se, doduše ne vidi toliko na početku no u sljedeće dvije epizode serija postaje malo predvidljiva i, po mom sudu, previše zašećerena. Nije to umanjilo odviše užitak gledanja, privlačnost Harley-Davidsona je, barem kod mene, nešto što se kroz godine nije mijenjalo. No, kod ljudi koji tu magnetičnost ne osjećaju inače, mislim da bi to trebalo uzeti u obzir.

Radnja kreće 1903. godine. To je ista ona godina u kojoj se nagovijestilo dvadeseto stoljeće. U veljači su Morris and Rose Michtom svijetu predstavili medvjedića kojeg će svi zvati teddy-bear, a u prosincu je Orville Wright prvi put uspješno poletio zrakoplovom. Između ta dva događaja, mladi je inženjer Bill Harley (Robert Aramayo) pokušao napraviti svoju verziju motoriziranog bicikla. Njegova se ideja svidjela Arthuru Davidsonu (Bug Hall) koji stalno upada u probleme i razne „pothvate“. Njih se dvojica odluče udružiti u taj „pothvat bez budućnosti“.

No, tek kad se priči pridruži Walter Davidson (Michiel Huisman) projekt počinje dobivati konture onoga što će kasnije postati najpoznatiji motocikl na svijetu. Milwaukee je, doslovce, živnuo. Zajedno s Harley-Davidsonom stvarala se cijela motociklistička scena. Svaka industrija ima svojih problema, a u ranom dvadesetom stoljeću oni se rješavaju po ideji „tko jači, tlači“. U ratu konkurenata, ukratko, sve je dozvoljeno.

Mini-serija prati povijesne događaje. Od Monroeove doktrine „Amerika Amerikancima“ uskoro ne ostaje ništa. Prvi svjetski rat postaje prekretnica i za moto-industriju. Izlaskom iz rata, ideja slobodnog kretanja dobiva na snazi. Harley otkriva svoju glavnu misiju. Zadovoljstvo kupaca osigurava odanost. Ubrzo se shvaća ono što do danas ostaje deviza tvrtke: kupac ne traži samo brzinu, već i pouzdanost. Harley-Davidson je spreman to dati, ali je pitanje hoće li ta njihova deviza izdržati sljedeći veliki događaj.

Velika gospodarska kriza zatvarala je vrata tvornica. Mnoštvo je ljudi bez posla. Kako znamo, ljudi bez posla znače i ljude bez novaca. Zgodno je to objasnio A. Davidson: „Ljudi bez posla, Walter, ne kupuju motocikle.“ Upravo s ta dva povijesna događaja „Harley i Davidsoni“ objašnjavaju priču. Čini mi se, doduše, da se scenaristi nisu mogli dogovoriti žele li raditi dramu ili dočarati osjećaj koji su imali pioniri industrije kad su prvi put zajahali kultni motocikl. Između ta dva opredjeljenja serija gubi na dinamici, pa se pogotovo u završnoj epizodi čini da se autori ne mogu odlučiti između adrenalina i patetike.

Bez obzira na očite nedostatke, serija objašnjava nekoliko stvari. Filozofija tvrtke da ne sudjeluje u moto-trkama jedna je od njih. Ideja prema kojoj tvrtka podržava prilagodbe entuzijasta na proizvedenim motociklima, također. Naravno da i tu klizi u hagiografske vode i naravno da se i tu mnoštvo stvari čini prejednostavno i prelako. To i ostaje najveća mana serije. Premalo je crnih tonova. Oni, kad su prisutni, uglavnom su svedeni na osobne probleme protagonista. Tvornica se, ni u jednom trenutku, ne prikazuje negativno. U tom smislu nismo dobili dokumentarističku dramu s relevantnim svjedočenjem nastanka kultnog motocikla već šestosatnu reklamu.

Doduše, ima nas koji smo si svaki put kad smo na cesti vidjeli (i čuli) Harleya pjevušili onu Štulićevu to je stil, stari moj“ pa nam je i šestosatna reklama ustvari poziv na putovanje. Čisti adrenalin. Postoje stvari za koje je objektivnost suvišna. Njima ne treba kritika. One su, poput Harleyja, čista emocija.