Iako je i dalje odličan kad se pogledaju isključivo serije o superjunacima, „Luke Cage“ je zasad najlošiji proizvod iz plejade Netflixovih serija s tom tematikom. Nakon „Daredevila“ i „Jessice Jones“ došao nam je na ekrane i taj junak koji je poseban po tome što je više od svojih prethodnika „čovjek iz naroda“ i po tome što je crn. Nemoguće je dovoljno naglasiti koliko su puta scenaristi upravo rasu gurnuli u prvi plan jer je, eto, „Luke Cage“ prvi Afroamerikanac među superherojima koji ima samostalan proizvod. Naravno, kad se želi istodobno postići kvaliteta priče, aktivizam i obrada rasnog pitanja u SAD-u nešto mora trpjeti. Ovdje trpi priča koja u prvoj polovici sezone funkcionira, ali se to ne bi moglo reći za nastavak. Zapravo, staro je pravilo da filmovi/serije o superherojima funkcioniraju onoliko koliko im funkcioniraju negativci. Dok smo u „Daredevilu“ imali Kingpina, a u „Jessici Jones“ izvanrednog Killgravea ovdje nije sasvim jasno tko je pravi antagonist, a onaj koji bi trebao biti najopasniji i s kojim glavni junak stupa u završni obračun izgleda neuvjerljivo, neozbiljno i karikaturalno. Samim tim čitava serija gubi na snazi i nije ni izbliza onoliko dobra koliko bi mogla biti. Možda je ovdje stvar i praga očekivanja, ali moram konstatirati kako mi je iskreno žao što „Luke Cage“ nije iskoristio potencijal.
Cijela priča o Netflixovim superherojima zakotrljala se još s „Daredevilom“. Osnovna postavka te vrste junaka glasila je kako se radi o junacima bez cenzure koji su spušteni na razinu ulice. Ta razina, pojednostavljeno, znači da spašavaju svoje kvartove umjesto cijelog svijeta. Dok „Avengersi“ i „Čuvari galaksije“ spašavaju svijet, u slučaju Netflixovih superheroja radi se o njujorškim kvartovima. Tako Daredevil i Jessica Jones operiraju u Hell's Kitchenu dok je, ne slučajno, Cageu Harlem glavno područje djelovanja. Harlem, naravno, sa sobom nosi posebnosti koje su naglašene nekolicinom asocijacija na afroameričku kulturu, a u nekoliko su se navrata mogle prepoznati i narativne i vizualne reference na filmove Spikea Leeja.
„Luke Cage“ je izravni nastavak na „Jessicu Jones“ koju sam već recenzirao ranije, a nekoliko važnih odnosa iz te serije ponovit će se i ovdje. Ako ste gledali „Jessicu Jones“ onda znate kako je Cageu glavna moć neranjivost. Njemu ništa ne može nauditi, a posjeduje i nadljudsku snagu. Čovjek koji djeluje predimenzionirano u nekoliko će navrata mijenjati svoje XXL hoodieje tijekom sezone jer će propucani, rastrgani i zamrljani krvlju biti nepodobni za nošenje. Taj detalj reći će nam dosta o atmosferi serije jer je ona zbilja nabijena akcijom i od samoga početka odlično funkcionira. Prvih šest ili sedam epizoda uvuku gledatelja u harlemsku priču i dok se scenaristi drže toga serija funkcionira. Korupcija, rasno pitanje i obračuni bandi svakodnevnica su ovog njujorškog kvarta, a Luke Cage tek traži razlog koji će ga natjerati da izađe iz sjene.
U trenutku kad taj razlog nađe serija doseže svoj vrhunac. Tad kreće prava akcija i zaplet pa čak i nekoliko karikaturalnih i pretjeranih trenutaka pronalazi svoju svrhu u dodatnom naglašavanju Cageovih nadljudskih sposobnosti. Čak su i prisjećanja na prošlost sjajno montirana pa i na taj način otkrivamo dodatnu dubinu likova. Serija zaista funkcionira sve dok je glavni antagnonist Cottonmouth (Mahershala Ali). Antagonist u ovakvim serijama mora proizvesti strah, mora te natjerati da ga se bojiš. Cottonmouth to u dobroj mjeri uspijeva, a Ali već poslovično tu ulogu odrađuje sa stilom (odličan je i u „Tremeu“ i u „Kući od karata“). Sukob između njega i Lukea Cagea djeluje uvjerljivo, a tijekom serije ga i sve bolje upoznajemo i bilo je za očekivati da će to upoznavanje s antagonistom rezultirati snažnijom empatijom prilikom završnog obračuna. U obje dosadašnje Netflixove serije, barem u prvim sezonama, to je odlično izvedeno a i ovdje je rasplet događaja naslućivao isto. Međutim, Cottonmouth na pola sezone nestaje pa na njegovo mjesto stupa novi antagonist Diamondback. U toj je ulozi Erik LaRay Harvey neusporedivo manje uvjerljiv pa je samim tim i konflikt između njega i Cagea izveden daleko manjim intenzitetom. Iako cijenim scenaristički pokušaj dodavanja dramatika preko zajedničke prošlosti likova ovdje to jednostavno nije upalilo jer je Diamondback toliko karikaturalan lik da apsolutno nije uspio postići onaj osjećaj jeze koji se očekuje od antagonista njegovog kalibra.
Daleko su zanimljivija dva lika koja možemo smatrati sporednim negativcima tijekom čitave serije sve dok nas, svatko na svoj način, ne iznenade. Prvi je Shades, lik kojeg tako zovu jer stalno nosi sunčane naočale. U toj ulozi je zanimljiv Theo Rossi kojeg će prepoznati ljubitelji „Sinova anarhije“. S obzirom na povjereni prostor svoju je ulogu Rossi odradio korektno pruživši nam upravo onoliko koliko njegov lik i treba. To nije slučaj s vijećnicom Mariah Dillard (Alfre Woodard) čija je uloga predvidljiva i stereotipna pa zapravo čak ni trenutak koji bi trebao biti njen emotivni vrhunac ne izgleda iznenađujuće.
Što se tiče glavne uloge Mike Colter je standardno dobar kao Luke Cage iako mu ne bi škodilo malo više sklonosti ka „tamnoj strani“, barem po pitanju samokontrole. Ovako više izgleda kao tip koji je uvijek na strani dobra pa se pretvara u nešto poput junaka akcijskih ili kung fu filmova koji „sam protiv svih“ uvijek nastoji učiniti ispravnu stvar. Iako je to, priznajem, čisto stripovska karakterizacija vjerojatno su me i „Daredevil“ i „Jessica Jones“ po tom pitanju razmazili pa sam očekivao kompleksnijeg lika. Ako je Luke Cage nekakva vrsta modernog Jedija koji svoju moć upotrebljava samo za sile dobra onda svakako trebam u istoj analogiji istaknuti i njegova Obi-Wana. Pop Hunter (Frankie Faison) ovdje funkcionira kao taj učitelj čija će se mantra ponavljati kroz čitavu sezonu. Osim njega, treba istaknuti i policajku Misty (Simone Missick) koja će u pokušati pronaći smisao svijeta u kojem se policijska korupcija sudara s ljudima neobičnih sposobnosti, Harlem je, reći će Misty, uvijek Harlem. Sa supermoćima ili bez njih.
Luke Cage je prva serija u kojoj opširniju i važnu ulogu ima Claire, medicinska sestra superheroja. To je i logično pošto i u stripovskom predlošku Cage i Claire njeguju poseban odnos. Rosario Dawson uspjela je odlično odigrati ulogu na koju smo već navikli, ali s obzirom na njenu povezanost s Cageom dala joj je dodatnu dubinu pa me veseli daljnji razvoj situacije u potencijalnim „Defendersima“. Upravo to je i dojam kakav mi je „Luke Cage“ ostavio na kraju. Bez obzira na sve pluseve ove serije (svakako moram spomenuti glazbu i scenografiju) „Luke Cage“ ostavlja dojam još jedne stepenice prema konačnom cilju. Nakon druge sezone „Daredevila“ za koju se može reći isto, sad je i „Luke Cage“ ostavio dojam uvoda u priču u kojoj će se „Defendersi“ napokon okupiti. Jednom kad se okupe, pretpostavljam, pronaći će i svoju ulogu unutar šireg Marvelovog svemira.
U međuvremenu nam slijede još „Iron Fist“ i „Punisher“ kao „samostalni“ junaci. Bit će zanimljivo vidjeti na koji će način scenaristi spojiti različite priče. Ni kod „Lukea Cagea“ to nije toliko loše, koliko od Netlixove produkcije imam veća očekivanja. Da je druga polovica sezone na razini prve možda bih se složio s ocjenama koje možemo vidjeti na raznim portalima. Ovako, barem što se mene tiče, „Luke Cage“ je solidna serija koja nas dovodi do nekih važnijih stvari. No, koplje je ispod prve sezone „Daredevila“ ili „Jessice Jones“. To nikako ne znači da ju ne treba pogledati.
This work is licensed under a Creative Commons Attribution-NoDerivatives 4.0 International License.
0 komentari:
Objavi komentar