RECENZIJA: "CAFE SOCIETY" (2016.) - Neuhvatljivi snovi i mnoštvo referenci.

Filmovi Woodyja Allena svake godine izazovu pozornost. Ove je godine osim filma „Cafe Society“ snimio i mini-seriju „Kriza u šest scena“ od koje su također bila velika očekivanja. No, dojma sam kako starog filmaša sve više košta neumoran tempo snimanja jednog filma godišnje pa u kvantiteti sve više gubi na kvaliteti. „Cafe Society“ je još jedan dokaz u prilog tome. Iako „Cafe Society“ nije loš film, dojma sam da Woody reciklira stare i poznate teme, a ono malo novina koje uvodi u svoj rad preuzima od mlađe generacije i uglavnom se svode na vizualne zahvate. Daleko je to od originalnosti i svježine kakvu smo vidjeli u nenadmašnom „Zeligu“ ili „Metcima iznad Broadwayja“. „Cafe Society“ još je jedna posveta New Yorku, s aluzijama na preseljenje filmske industrije iz New Yorka u Hollywood, ali u srži ne funkcionira ni približno kao njegovi stariji radovi.

Priča koju nastoji ispričati govori o mladiću Bobbyju (Jesse Eisenberg) koji dolazi u Hollywood posjetiti ujaka i pronaći mjesto pod suncem. Ujak Phil (Steve Carell) jedan je od holivudskih moćnika iz sjene koji nevoljko pronalazi prostor za svog mladog nećaka. Kao i uvijek u Allenovim filmovima, najvažnije uloge igraju žene. Kirsten Stewart je možda i najbolji dio filma i njena uloga mlade tajnice, noirovski fatalne Vonnie, odskače od većine glumačkih izvedbi u filmu. Jedan od glavnih razloga zašto je poistovjećivanje s likovima otežano i ne funkcionira onako kako smo od Allena navikli je nedostatak kemije između nje i Eisenberga koji ovdje glumi jednako kao i u bilo kojem drugom filmu gdje smo ga imali prilike gledati. Ista je mimika, isti izraz lica, iste geste.... Ma, uglavnom, liku Bobbyja nije dao ništa unikatno. Čitavo vrijeme je jasno da je pred nama Eisenberg, kao da nije do kraja uronio u lik. Ako mi se na trenutke činilo da je njegova uloga skoro pa na vlas načinom izražavanja i mimikom jednaka onoj Lexa Luthora u nedavnom „Batman vs. Superman“ onda će vam biti jasno koliko je plitka i nezanimljiva.

Standardni Allenovi elementi u filmu, međutim, funkcioniraju. Glazba je ponovno prema očekivanju jazz. Njegovih smo se posveta jazz eri nagledali dosad, a po tome nije drugačiji ni „Cafe Society“. Vrijedi istaknuti i posvete ranom Hollywoodu, ali i onom autorskom sedamdesetih godina. U nekoliko navrata su me scene vezane za mafiju podsjetile na „Kuma“, a pogotovo se to odnosi na dijalog koji Vonnie i Bobby vode u New Yorku u zadnjoj trećini filma. Odjeci tog dijaloga su mi bili poznati odnekud, sve dok mi nije sinulo da je on vrlo sličan dijalogu Michaela i Kay u trećem nastavku najpopularnije gangsterske sage. Scenu ubojstva kroz ručnik ne moram objašnjavati. Navikli smo dosad na posvete od Woodyja Allena, ali one same po sebi ipak nisu dovoljne da zadrže koherentnost filma.

Pošto je ovaj film, uz sve ostalo, priča o ljubavi i njenim preokretima jasno je kako će se likovi u njima pronalaziti i gubiti na uvrnut i neurotičan način na koji smo navikli. U tom glavinjanju kroz dileme bolje se snalazi Kirsten Stewart jer svojim osjećajem za detalje i suptilnost daje filmu toliko potrebnu empatiju koja mu u većem dijelu kronično nedostaje. Dalo bi se argumentirati kako tu narativ nalikuje „Moćnoj Afroditi“, ali i „Izgubljenima u prijevodu“, jer se ovdje ljubavnici također nalaze pred neprolazinim zidom i njihova je ljubav osuđena na kategoriju želja jer gotovo ne postoje šanse da bi mogla zaživjeti u stvarnosti.

„Cafe Society“ u svojoj je biti film o snovima. Snovi o ljubavi s jedne i snovi preneseni na filmsko platno s druge strane. Nažalost, između te dvije vrste snova ostalo je premalo opipljivog za što bi se uhvatili da bi film zadovoljio očekivanja. Pogotovo kad je u pitanju Woody Allen.