DRUGA STRANA FILMA: DODJELA OSKARA ZA AKTIVIZAM.

Dodjela Oscara može se promatrati kao godišnje okupljanje američke filmske kreme na kojem se nagrađuju filmovi iz protekle godine. Tako, uz veća ili manja odstupanja, svake godine imamo rasprave o tome je li neki film zaslužio kipić ili ne, je li neki glumac ili glumica dobio/la Oscara zbog filma za koji je nominiran/a ili starih zasluga, a ponekad se fokus zadrži na sjajnim (E. DeGeneres) ili manje sjajnim voditeljima. Naravno, priredba se gleda i zbog crvenog tepiha, kreacija i trača no to nije tema ovog bloga ni ovog teksta. Međutim, rijetko je koja priredba zadnjih godina bila toliko određena politikom i društvenim aktivizmom kao ova posljednja, a u svoj toj antitrampovštini filmovi su djelovali manje bitno, skoro pa nevažno, svodeći tako show dodjele Oscara na razinu karikature i kiča na kojoj, uz sve dosad, ipak nije bio.

Oscar nije najrelevantnija filmska nagrada, ali je svakako najpopularnija. Proširenjem kategorije najboljeg filma na 9 filmova dobilo se na kvantiteti i promociji, ali mi se čini da se izgubilo na neizvjesnosti. Svake godine relativno je lako odrediti dva ili tri favorita, a onda ostaje samo pitanje kako će se nagrade rasporediti. Akademija, kao po nekakvoj navici, nastoji zadovoljiti sve pa daje svakom ponešto, nikom sve, a SF-u i akcijskom spektaklu redovito – tehničke kategorije.

Priče o ignoriranju Tarantina kroz godine ili prošlogodišnje zanemarivanje „Pobješnjelog Maxa“ i Charlize Theron sjajni su primjeri, a višegodišnje ignoriranje sjajnih uloga Jakea Gyllenhaala ostat će misterija na koju nemam odgovor. Ove godine, međutim, sve se odvilo prema predviđanjima kladionica i očekivanjima insajdera. „Mjesečina“ i „La la land“ isplivali su kao prvi favoriti, a znali smo već unaprijed da SF poput „Dolaska“ koliko god intrigantan i inteligentan bio neće ni primirisati glavnim kategorijama, jednako kao što ni „Lav“, filmski najujednačeniji film od ovogodišnjih nominacija, nema šanse u najvažnijim kategorijama. „La la land“ zadovoljava formulu na koju Akademija pada već godinama. Simbolika posvete ranom Hollywoodu, reference na prošle uspješnice, tehnički naklon starim majstorima upotrebom Cinemascope tehnologije i obrada teme „kakve se više ne rade“ bili su garancija zaljubljenosti Akademijinih glasača. S „Mjesečinom“ su stvari stajale malo drugačije. Film je to koji do prije koju godinu ne bi mogao ni primirisati glavnim nagradama. Međutim, nešto se važno promijenilo od „Birdmana“ do „Mjesečine“. Promijenio se, toliko spominjani, politički trenutak.

Na 1600 Pennsylvania Avenue u Washingtonu sad živi Donald Trump, čovjek koji otvoreno mrzi imigrante i manjine, kojeg otvoreno podupire Ku-Klux Klan i koji intenzivno razmišlja o gradnji zidova umjesto mostova. Problem sa zidovima je višestruk. Zidovi, naime, ne služe samo tome da spriječe druge da dođu, nego priječe i nas da odemo. Iz perspektive Hollywooda to je neoprostivo. Filmska je industrija odavno nadišla granice, a fizičke prepreke za Hollywood ne postoje. Ne zato što umjetnost prevladava i što za nju ne postoje granice (iako bi „La la land“ to sugerirao) već zato što se s granicama i zabranama smanjuje zarada. To je bio razlog da ova priredba bude obojena tolarancijom, razumijevanjem i raznolikošću. Međutim, kad se pravi motiv krije i maskira, dodjela nagrada poput ove izazove podsmijeh i kontraefekt.

Nije ovdje toliko bitno što se godinama zna da u kategoriji animiranog filma mora pobijediti Disney (iako je Studio Ghibli ili Tom Moore imao daleko kvalitetnije filmove), nije toliko bitno ni što socijalno angažirani europski filmovi poput „Dva dana, jednu noć“ budu ignorirani zbog toga što je njihova poruka neshvatljiva američkom mentalitetu profita, koliko je važno što prenaglašavanjem inače važne i potrebne poruke gušimo njen smisao i pretvaramo „paradu otpora“ u samo još jedan argument „zidara s čupom“ kako ovaj i ovakav Hollywood nije relevantan za društvena zbivanja. Ne ulazeći u kvalitetu filmova, ako se već prije dodjele moglo pretpostaviti da nagrada za najbolji film s neengleskog govornog područja ide „Prodavaču“ Asghara Farhadija i ako su komentari kako, bez obzira na sve ostale filmove, „Mjesečina“ nosi glavnu nagradu bili sve glasniji kako se dodjela približavala ne gubi li se onda iz vida svrha zbog koje se sve skupa održava? Film, čini se, nikom nije važan. Važno je poslati poruku.

Ove godine je poruka poslana doslovnom imbecilizacijom auditorija pa se tako igrokaz s proglašenjem najboljeg filma pretvorio u još jednu metaforu. Raspjevani tradicionalni, šareni i sanjarski Hollywood nagradu za najbolji film predao je u ruke sumornom, različitom i zlostavljanom pojedincu čiji je jedini grijeh različitost. Da, gospodine u kući s kupolom, mi smo drugačiji od vas i cijenimo različitost. Naše iluzije i snovi su vječni, ljubav sve pobjeđuje, ljubav počiva na razlikama. Jer, što ima različitije od homoseksualnog Afroamerikanca? To bi bilo prihvatljivo da nas se nije nastojalo uvjeriti kako je do svega došlo slučajno, krivom omotnicom, omaškom nekoga tko je dodjeljivao kuverte. Ostavit ću promil šanse za to, ali ne više od toga. Jer, tako je prokleto zgodno ispalo. Štafeta od jednog Hollywooda drugom. Ako smo se mi u stanju promijeniti, onda smo u stanju promijeniti svijet.

Problem je samo u dvije stvari:

Trump u Ovalni ured nije došao sam nego ga je netko izabrao.

Ako zbog bunta propustiš nagraditi najbolje glumce i filmove (ne mislim pritom ni na koji od nominiranih konkretno), ne radiš li isto što i on?

Diskriminacija je, kao i zid, dvosmjerna. Cilj ne opravdava sredstvo bez obzira s koje strane ideološkog spektra dolazili. Ljudima koji stvarno vole film ostaju zabezeknuti izrazi lica onih turista što su lupali selfieje u Dolby Theatreu.

Od cijele noći poruka bez supstance – valjda je barem to bilo iskreno.