Pariz, 1944. Saveznici su se već iskrcali u Normandiji i general Dietrich von Choltitz dobio je naredbu da ispod poznatih pariških mostova i crkve Notre Dame aktivira eksploziv i sravni grad sa zemljom. Hitlerova logika glasi: Ako Berlin može biti razrušen, neće ni Pariz stajati. U jeku pripreme za taj gnjusni čin u generalovu se kabinetu pojavi švedski konzul Raoul Nordling i započinje diplomatsku igru na sve ili ništa kako bi spasio grad.
Iza ove zanimljive radnje krije se dobar film u kojem dominiraju glumačke izvedbe Andréa Dussolliera i Nielsa Arestrupa u ulogama dvojice glavnih protagonista, a svi su ostali likovi zapravo nebitni. Polemika između njih dvojice vodi se argumentima koji su malo proizvod odgoja, razlike između vojnika i diplomata, a malo i kulturološki uvjetovani. Dijalozi koje izmjenjuju su brzi, film je kratkog trajanja pa ne zamara a jedino možemo zamjeriti ne toliko brzo kretanje kamere koje bi filmu dodatno dalo na dinamičnosti. Zamjerka filmu, također, je prilično klišejistički završetak koji se može opravdati jedino činjenicom da je film napravljen prema istinitoj priči i da život nekad zaista piše klišeje.
Film je, osim što baziran na istinitim likovima, i adaptacija kazališne predstave i upravo se ta teatralnost i vidi u izvedbama glumaca. Kritike na film su podijeljene, ali ja bih rekao kako je upravo ta podijeljenost razlog za njegovo gledanje. "Diplomacija" je dobar i pogođen naslov koji u već izgubljenim trenucima rata na površinu izvlači razum. Posebno je zanimljiv dio kad njih dvojica razgovaraju u eventualnim ljudskim, kulturnim i simboličkim posljedicama eventualnog uništenja Pariza. Upravo ta teatralnost filma ono je što mu donekle snizuje ocjenu. Tu nema akcije, cijeli je film složen oko dijaloga dvojice glavnih protagonista a sukob ideologija svodi se i na razlike u karakteru koje, pokazat će film, možda i nisu tako velike kakvima se čine na početku.
Zamišljam svijet u kojem je Pariz krajem Drugog svjetskog rata dignut u zrak. S tom idejom se ovaj film ozbiljno poigrava. Bi li takav kuturocid, da je počinjen, bilo kakvom ideologijom i logikom bio razumljiv (ili oprostiv)? Bi li u takvom alternativnom svijetu njemački narod i dan danas nosio stigmu "kolektivne krivnje" i bi li ona na bilo koji način mogla biti ispravljena? Sve su to koncepti koje nam ovaj film servira prilično elegantno. Kad ih jednom vidite na ekranu pomislite kako bi izgledao takav svijet (iako je takvih "Pariza" bilo i u nedavnijim ratovima) jer je simbolička vrijednost onog stvarnog, romantičarskog Pariza tolika da bi se činilo kao da je netko iz Europe istrgnuo onu romasniranu dušu o kojoj volimo razmišljati kad govorimo o Parizu kao prijestolnici kulture.
Za gledanje ovog filma nije potrebno nikakvo posebno predznanje. Sam po sebi on predstavlja testament stvarnom povijesnom činu u kojem su civilizacijske vrijednosti nadišle ratno divljaštvo i učinile granice nevažnima. Tu, u tom uredu nacista u centru grada, nisu bili bitni Hitler i De Gaulle; bilo je bitno shvatiti kako postoje situacije u ratu koje su veće od vojničkog drila i u kojima rečenica "slijedio sam naredbe" nije i ne može biti isprika. Jako nam je dobar uvid dan u generala von Choltitza koji je tu unutarnju borbu sa sobom razriješio imaginarno žrtvujući nacističkoj odmazdi i vlastitu obitelj. Nije ovo spojler jer znamo da Pariz još stoji i u ovom filmu nije bitno ŠTO se dogodilo već KAKO se dogodilo.
Negativne strane ovog filma vezane su baš za njegovu teatralnost. Dok su dijalozi i glumačke izvedbe odlični, eksterijeri i ostali likovi su nedorađeni a režija je prilično statična. Sve to, s obzirom na osnovnu postavku radnje, nije važno ali gledatelji koji od ovog filma očekuju dinamiku i nekakvu radnju koja bi vukla na akciju mogli bi se neugodno iznenaditi. Zato je odlična stvar što film traje kratko jer bi eventualnim dužim trajanjem rastegnuo dijalog i prijetio nezanimljivošću. Ovako je izvrsno pogođen.
"Diplomacija" je umijeće. Nažalost, čitajući novine čini se umijećem koje se u moru floskula i velikih riječi prebrzo zaboravlja. Nije zgorega pogledati ovaj film kako bi se podsjetili da je komunikacija uvijek iznad ideologija i da se čovjek u masi, zapravo, teško može zvati čovjekom. Civilizacija je, barem u ovom filmu, spašena razumom a on u većini slučajeva isključuje bilo kakav fanatizam.
IMDB
Ocjena: 7/10
Za gledanje ovog filma nije potrebno nikakvo posebno predznanje. Sam po sebi on predstavlja testament stvarnom povijesnom činu u kojem su civilizacijske vrijednosti nadišle ratno divljaštvo i učinile granice nevažnima. Tu, u tom uredu nacista u centru grada, nisu bili bitni Hitler i De Gaulle; bilo je bitno shvatiti kako postoje situacije u ratu koje su veće od vojničkog drila i u kojima rečenica "slijedio sam naredbe" nije i ne može biti isprika. Jako nam je dobar uvid dan u generala von Choltitza koji je tu unutarnju borbu sa sobom razriješio imaginarno žrtvujući nacističkoj odmazdi i vlastitu obitelj. Nije ovo spojler jer znamo da Pariz još stoji i u ovom filmu nije bitno ŠTO se dogodilo već KAKO se dogodilo.
Negativne strane ovog filma vezane su baš za njegovu teatralnost. Dok su dijalozi i glumačke izvedbe odlični, eksterijeri i ostali likovi su nedorađeni a režija je prilično statična. Sve to, s obzirom na osnovnu postavku radnje, nije važno ali gledatelji koji od ovog filma očekuju dinamiku i nekakvu radnju koja bi vukla na akciju mogli bi se neugodno iznenaditi. Zato je odlična stvar što film traje kratko jer bi eventualnim dužim trajanjem rastegnuo dijalog i prijetio nezanimljivošću. Ovako je izvrsno pogođen.
"Diplomacija" je umijeće. Nažalost, čitajući novine čini se umijećem koje se u moru floskula i velikih riječi prebrzo zaboravlja. Nije zgorega pogledati ovaj film kako bi se podsjetili da je komunikacija uvijek iznad ideologija i da se čovjek u masi, zapravo, teško može zvati čovjekom. Civilizacija je, barem u ovom filmu, spašena razumom a on u većini slučajeva isključuje bilo kakav fanatizam.
IMDB
Ocjena: 7/10
This work is licensed under a Creative Commons Attribution-NoDerivatives 4.0 International License.