DANČI BIRA: Poljski pobjednik filmskih nagrada - IDA (2014) - MovieLand

Fotografija za fotografijom, kadar za kadrom "Ida" je prelijep film koji kao niska zamrznutih slika priča priču koju smo toliko puta čuli na jedan sasvim drugi način. Ida je mlada djevojka, kandidatkinja za časnu sestru u poljskom samostanu šezdesetih godina. Prije davanja zavjeta ona odlazi upoznati tetu, njenu jedinu preostalu rodbinu, koja ju nikad ni u sirotište nije došla upoznati. Nakon što pokuca na njena vrata Ida će pokucati i na vrata obiteljske prošlosti koja je sve dotad ležala skrivena, bilo u samostanu bilo u alkoholu.

"Ida" je ovogodišnji poljski dobitnik "Oscara" u kategoriji najboljeg stranog filma. Iako bi se dalo diskutirati je li odabir američkih glasača ispravan u konkurenciji npr. „Levijatana“ nije mi žao radi pobjede ovog poljskog bisera koji je bio nominiran i za najbolju kinematografiju. Ova druga nominacija mnogo govori o „Idi“ koja je prije svega film fenomenalne fotografije s izmjenama džeza i klasične glazbe ali i film u kojem prevladava sumornost i širokokutna žablja perspektiva gdje su ljudi često izgubljeni u velikom prostoru što se doima istodobno praznim i tihim. „Idu“ je izvrsno, baš izvrsno režirao Pawel Pawlikowski iskoristivši pomodnost crno-bijele fotografije na najbolji mogući način.

Dvije Agate u glavnim ulogama (Kulesza i Trzebuchowska) naprosto briljiraju a neke osjetljive teme obrađene su s puno takta. U „Idi“ možemo vidjeti konflikt dvije poljske stvarnosti. Vjera i komunizam, tradicija i ideologija sudaraju se u filmu na najneočekivanijim mjestima. Kad Ida pokuca na vrata svoje tetke propaganda komunističke Poljske već je klimava a ideali poslijeratnog zanosa odavno su nestali iza „željezne zavjese“. Poljaci nose križeve vlastite prošlosti koju se Pawlikowski ne libi kritizirati. Baš u smislu takve kritike u toku filma pomislio sam na prigovore koje je izazvala njemačka mini-serija "Naše majke, naši očevi" kad je u nekoliko kadrova prikazala poljski antisemitizam u tijeku Drugog svjetskog rata što su pojedini kritičari smatrali njemačkim povijesnim revizionizmom. Ovdje, obrađujući istu temu, "Ida" taj prikaz odvodi korak dalje pa je suočavanje s prošlošću u njoj još bizarnije i bolnije. "Ida" pokazuje da u ratu (a ni u miru) ne postoji "etnička krivnja" ni "etnička pravednost", postoji samo život i preživljavanje iza kojega smo dobro prošli ako se možemo pogledati u ogledalo mirne savjesti. Ida je lik koji ostaje i svojim kratkim trajanjem (sat i dvadeset minuta) pokazuje što znači u malo reći puno.

Obiteljska tragedija s kojom se naše protagonistice suočavaju u ovoj tmurnoj, crno bijeloj filmskoj slikovnici prati otvaranje Ide prema svjetovnim stvarima jer tajna koju će otkriti ono na čemu se predugo taložila šutnja nužno mora preispitati njenu posvećenost Crkvi i svijetu koji je dosad bio jedino što poznaje. Zanimljivo je promatrati razvoj glavnog lika. Od naivne, preplašene i pomalo naivne kandidatkinje za časnu sestru Ida kroz film postaje protagonist u punom smislu riječi. Imajući za mentora tetku, bivšu sutkinju sustava u koji više ne vjeruje, Ida upoznaje sebe i ljude oko sebe. Kadrovi u Idi su prelijepi, vode nas kroz njeno putovanje podsjećajući nas atmosferom pomalo na oslobađanje okupiranih područja u ratu. Takav dojam vjerojatno nije slučajan, s obzirom da se kroz film stiče dojam kako je Ida ptica spremna da napusti svoju krletku prvom prigodom. Pawlikowski majstorski oslikava razočaranje jednim sustavom s jedne i otkrivanje vlastitog identiteta s druge strane ovog izvrsnog filma. Gotovo kao da se radi o koncentričnim krugovima on zatvara jednu priču kako bi mogao otvoriti drugu.

Idi ostaje izbor koji naposljetku ostaje i svima nama. Izbor zbog kojega film Pawela Pawlikowskog nije kritika Crkve kako bi se možda moglo pomisliti nego upravo njen zagovornik. U svijetu beznađa, lažnog morala i bezvlašća sve su vrijednosti okrenute naopačke. Ono što je poljska stvarnost šezdesetih godina je država bez identiteta, država u kojoj poslušnici i podobni vladaju a oni sa kičmom obično ne prolaze najbolje. To je na koncu stvarnost u kojoj se najlakše mijenjaju – kaputi.

U takvom svijetu „Ida“ kao film nalazi uporišta u mladenačkom eskapizmu, ali i zatvaranje iza zidina samostana doživljava kao potpuno legitiman bijeg iz tog svijeta u kojem se ne isplati živjeti. Glavna junakinja preispitati će oba ta izbora i na koncu odabrati. S njenim se odabirom možemo ili ne moramo složiti ali ono što ostaje nakon što napokon odaberemo bilo koju od ponuđenih opcija nikako nije optimizam. Ida neće srljati, svaka će njena odluka biti donesena kao komadić mozaika koji nam zajedno s likovima slaže i kamera. „Ida“ je film o razvoju glavnog lika kroz traume prošlosti. Iste one traume od kojih možemo pobjeći na hladnu ulicu ili u bocu jeftine votke ali i koju možemo iskoristiti kao motivaciju da napravimo korak dalje u životu.

Idina Poljska nije svijet u kojem se isplati živjeti. Njome vlada apatija, beznađe, podobnost i igre koje se bez obzira na režime nikad u biti ne mijenjaju. Ida zato stvara vlastite svjetove. Pawlikowski je tu pogodio. U prekrasno kadriranom sivilu i praznini Ida izgleda kao da ne pripada vremenu u kojem se odvija. Iako na kraju je odiše optimizmom podsjeća nas da je na kraju jedini izbor nastaviti živjeti, bilo u svijetu u kojem ćeš nositi maske i mijenjati kapute s istim onim ljudima koji su ga takvim i stvorili ili ćeš se skloniti u neki stvarni ili metaforički samostan u kojem barem donekle imaš šansu ostati svoj.

Osim „Oscara“ važno je napomenuti da je „Ida“ osvojila i ovogodišnju europsku filmsku nagradu i to u konkurenciji sjajnih filmova poput kanskog pobjednika „Zimskog spavanja“, „Turista“ ili odličnog „Dva dana, jednu noć“. Pawel Pawlikowski je također osvojio nagradu za najboljeg redatelja. Po mom sudu „Ida“ je uz bok navedenim filmovima iako nije ni izbliza toliko minuciozna kao „Zimsko spavanje“ niti toliko provokativna kao „Turist“. Moj bi odabir vjerojatno bio drugačiji, ali „Ida“ je bez sumnje značajan film koji preispituje neke teme o kojima se šutjelo a to je svakako činjenica koju uvijek treba pohvaliti.